Za čitanje potrebno oko 12 min.
Časni Kur'an spominje deset puta riječ zatvor ili zatvoriti; od toga devet puta u suri Jusuf vezano za Jusufa, a.s., i jednom kao prijetnju faraona da će u zatvor baciti Musaa, a.s. Također, u suri El-Mutaffifin, spominje se dva puta riječ „sidždžin“ – za koju Gospodar kaže da znači „Knjiga s brojkama“ (N.Karaman) – „Knjiga napisana“ (B. Korkut), odnosno knjiga u kojoj su upisani prijestupnici i grješnici. Komentatori Kur'ana kažu da je to ime najniže od sedam zemalja, odnosno da je to jedno od imena džehennema.
Gotovo cijela sura Jusuf je kazivanje o istoimenom Allahovom poslaniku. Ona puči od poruka i lekcija ako je čovjeku stalo do poruka i lekcija.
Pojam zatvora igra važnu ulogu u ovoj suri. Želeći da ovaj tekst ne bude predug, jer preduge tekstove ljudi ne čitaju, nastojaću ga maksimalno skratiti i osvrnuti se na kontekst u kojem se riječ zatvor koristi.
Prije nego napišem koju riječ o zatvoru Jusufa, a.s., smatram svrsishodnim kazati i to da zatvor sam po sebi ne znači da je mjesto za loše osobe. On bi to trebao biti, ali znamo da to nije uvijek slučaj. Pa i ovaj kur'anski primjer kazuje tome u prilog.
Iako ga Kur'an ne spominje imenom sasvim je izvjesno da je gotovo najneizvjesniji zatvor za Jusufa, a.s., bio napušteni bunar u kojeg su ga zavidna braća bacili.
Tako se dešava da i ljudi u životu žive u takvim okolnostima koje niko ne imenuje zatvorom, a njihov život biva ugrožen i kretanje onemogućeno. Nekad to biva zbog njihovih loših poteza, a nekad zbog djelovanja nekih drugih ljudi oko njih, makar te druge ljude oni zvali i smatrali braćom.
Čitajući ovo kazivanje čovjek ne može a da ne pomisli o raspodjeli uloga. Naime, u našem svakodnevnim životima srećemo ljude koji rade sve ono što rade i likovi iz kazivanja o Jusufu, a.s. i potrebno je ovo kazivanje oživjeti ili ga približiti našoj svakodnevnici, a ne samo da ovu interesantnu životnu priču ostavimo u prošlosti bez povlačenja paralela sa svojim vremenom i svojim životom. Kada sam već upotrijevio riječ uloga, hajde onda da potaknem na razmišljanje o tome koja nam je od raspoloživih uloga najdraža, kojoj trenutno najviše ličimo ili u koju bi najradije stopili svoj život.
Svjesno ostavljam mnoge epizode po strani i fokusiram se tek na one ajete u kojima Uzvišeni spominje zatvor (sidžn). Nakon seksualnog zlostavljanja i širenja vijesti o tom događaju u čaršiji, i Zulejhinog dovođenja čaršijskih kvočaka i njihovo suočavanja sa Jusufom, a.s., on vapi za Allahovom pomoći i odabire zatvor umjesto grijeha i ženskih spletki: „On reče: „Gospodaru moj, meni je draža tamnica nego ono na šta me pozivaju.“ (Jusuf, 33.)
Ma koliko to paradoksalno zvučalo, mnogo je opasniji mentalni zatvor od fizičkog zatvora. Na kraju krajeva, poznajući koliko je svemir prostran, za kompletan ljudski rod bi mogli kazati da je zatvoren na Zemlji. Ili, recimo, da su ljudi iz jedne zemlje zatvoreni u granice te zemlje ili prostora (Palestinci u Gazi). Dakako, možemo spomenuti i ljude koji gotovo cijeli životni vijek provedu na vrlo malom teritorijalnom prostoru zbog načina na koji žive.
Kada se spomene riječ zatvor prva asocijacija koja nam naumpadne jesu rešetke. Ćelija ili tamnica je i s jedne i s druge strane rešetki, samo je veličina te ćelije različita za ljude. Nekima zidove ćelije odrede drugi ljudi, a neki te zidove sami podignu oko sebe.
Znamo da su u zatvoru napisana velika djela, da su ljudi postajali hafizi Kur'ana u zatvoru, da su završili škole ili da je period proveden u zatvoru, nekim ljudima, bio onaj dio života koji je odredio njihovu sudbinu i pozitivnu povijesnu ulogu (Jusuf, a.s., Nelson Mendela, Alija Izetbegović,…).
Upravo u ovome kontekstu bih razumio i hadis Allahovog poslanika, s.a.v.s., a koji je nedavno bio citiran u različitim kontekstima, u kojem kaže:
“Ovaj život je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika.” (Muslim)
Kao što je zatvor za Jusufa, a.s., bio spas u određenom trenutku i priprema za postizanje nevjerovatnih rezultata (Ministar trgovine i(li) trezora moćnoga carstva), tako je i ovaj svijet za vjernika uzak i mali (u poređenju sa onim što će dobiti kao nagradu za ispravno postupanje dok je u zatvoru). Da, i u zatvoru se može svašta raditi pogrešno. Recimo da je dunjaluk podijeljen rešetkama gdje neko veličinu svoje zatvorske ćelije i mogućnost da radi šta mu je volja smatra rajem i u njoj želi ostati, a s druge strane neko ko zna za sasvim drugačiju izvjesnost, slobodu i neslućenu nagradu, svoju ćeliju smatra tijesnom i tek prolaznom stanicom.
Sa Jusufom, a.s., u tamnicu ulaze i dvojica ljudi. U tefsirima se spominje da je jedan bio zadužen za vladarevu hranu, a drugi za vladarevo piće. Bačeni su u tamnicu pod optužbom da su kovali plan da otruju vladara.
Iako nam nije cilj promišljanje o vladaru ipak se da zaključiti da se radilo o vladaru koji nije bio prijeke naravi i nije dijelio pravdu po hiru svome, nego je pak tragao za onim što je ispravno. To se da vidjeti na dosta primjera, ali neka i ovo bude izazov i inspiracija za promišljanje.
Ono što nas interesira jeste da Jusuf, a.s., čim je bio zatvoren koristi priliku da uspostavi prisan odnos sa ovom dvojicom. Izgleda da su njih dvojica bili u tzv. istražnom zatvoru dok se ne ustanovi istina vezana za njihov slučaj. Jusuf, a.s., im tumači snove, spominje im da je to ono čemu ga je podučio Njegov gospodar i pritom im se obraća sa riječima: „O, moji zatvorski drugari“. Znači, on, bez obzira na neizvjesnost i bespravno utamničenje koristi priliku da čini dobro za koje mu je pružena prilika.
„O, moji zatvorski drugari, jesu li kojekakvi različiti gospodari bolji ili Bog, Koji je jedan i Koji je neizmjerno moćan? Mimo Njega, vi robujete samo imenima koja ste vi i vaši preci izmislili, nije Bog za njih spustio nikakva dokaza. Vlast pripada samo Bogu, Koji je naredio da nikome osim Njemu ne robujete. To je ona prava i vjerodostojna vjera, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 39-40.)
Jusuf, a.s., nas uči da čovjek bez obzira u kakvoj se situaciji našao mora birati ono što je ispravno. Taj postupak nam kazuje da smo mi odgovorni za naše postupke, za naš izbor, našu slobodnu volju da odaberemo ono što je ispravno makar sve ukazivalo i gotovo da je opravdavalo pogrešno postupanje.
Imamo briljantan primjer, opet sa Jusufom, a.s., u kojem on kazuje svome drugu u tamnici da ga spomene vladaru kada iz zatvora izađe.
Onome od njih dvojice za kojega je mislio da će biti spašen još je rekao: ‘Spomeni me pred svojim gospodarom!’ Međutim, šejtan je učinio da ga on zaboravi spomenuti svome gospodaru pa je ostao u zatvoru nekoliko godina. (Jusuf, 42)
Kada je odabrao zatvor, kao rješenje svojih nedaća on je zavapio: ‘Gospodaru moj’, i Gospodar mu je dao ono što je za njega bilo bolje. Jer, da nije u zatvor ušao, možemo samo nabrajati brojne scenarije i niti jedan se ne bi završio tako kako se na kraju završilo. Možda bi se vratio ocu i zavidnoj braći, možda bi mu oprostio vladar i ostavio ga i dalje u milosti i nemilosti onih koji ga na grijeh navraćaju, možda bi ga pratila govorkanja i sumnje ljudi, i najvažnije ne bi bila njegova čast obranjena i nevinost, priznanjem krivaca, dokazana.
Kur'an Časni nam kazuje kako se sve desilo, ali nas ne sprječava da pretpostavljamo razne varijante i mogućnosti koje su se mogle desiti Jusufu, a.s., a sve to radi želje da proniknemo i što bolje razumjemo poruke iz ove sure te ih primijenimo na naše živote i vrijeme u kojem živimo.
Naime, u trenutku kada jedan od njegovih zatvorskih drugova izlazi iz zatvora Jusuf, a.s., se oslanja na čovjeka i od njega traži zagovaranje kod vladara, zaboravljajući na Allah, dž.š., Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da bi Jusuf, a.s., ranije izašao iz zatvora da se u tom presudnom momentu oslonio na Gospodara svoga, a ne na druga iz zatvora. Komentatori Kur'ana smatraju da riječ bid'a sinini (nekoliko godina) znači od 3 do 9.
Postupak Jusufa, a.s., je sasvim ljudski, rekli bismo. Jer, izlazi iz zatvora osoba kojoj si kazao istinu o sebi i svome slučaju i znaš/obavješten si/pokazano ti je da će taj neko biti jako blizak vladaru, pa zašto ne iskoristiti tu sretnu okolnost. (Ovo je tema za sebe i ovoga puta je ostavljamo po strani: da li je Jusuf a.s. znao ili mislio i da li je u tome trenutku bio poslanik ili nije.) S druge strane, tako naizgled sitna stvar da bude razlogom višegodišnjeg ostanka u zatvoru nam se čini – pretjeranom, Bože oprosti! Ali, to je samo naše ljudsko poimanje i naša mjera stvari.
Ebu Hurejre, r.a., kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Zaista čovjek može izgovoriti riječ kojom je Allah zadovoljan, ne pridajući joj značaj, pa da ga Allah njome uzdigne nekoliko stupnjeva. I, zaista, čovjek može izgovoriti riječ koja izaziva ljutnju Allaha, ne pridajući joj značaj, pa da se s njom strovali u Džehennem.“ (Buhari)
Naša poimanje, naša vaga, naše procjene, količina informacija koje imamo ili nemamo, emocije koje prema nekome osjećemo ili ne osjećamo,… ni u kojem slučaju ne bi smjele biti razlogom da budemo nepravedni prema bilo kome.
Ne silazi mi s uma, dok ovo pišem, scena čovjeka koji energično aplaudira dok se čita presuda Aliji Izetbegoviću i grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine i s druge strane isto neumorni i dugi aplauzi koje je predsjednik Izetbegović, Allah mu džennet dao, dobijao od raznih ljudi i na raznim mjestima samo 7-8 godina kasnije.
Uskost gledanja, neposjedovanje dovoljno informacija, podložnost manipulaciji i nekritički odnos spram ljudi i događaja, u određenom trenutku i okolnostima, može dovesti do toga da se ljudi stave na pogrešnu stranu.
Časni Kur'an nam skreće pažnju na ovo primjerom Musa, a.s., i uči nas da loši ljudi koji ne zaslužuju našu podršku i pomoć nas mogu uvesti u probleme. To se upravo desilo sa Musa, a.s. On je djelovao emotivno i smatrao je da je pripadnik njegovog naroda u pravu. Predrasuda je, gotovo opravdana, bila utemeljena u tome da je njegov narod trpio dugotrajnu nepravdu od strane faraona i njegovih pomagača. Međutim, bez obzira na to što se po mnogo čemu može zaključiti da je neko u pravu, a neko nije, čovjek bi morao stvari provjeriti i utvrditi istinu, pa tek onda zauzeti stranu. Vjerniku bi trebala biti strana pravde i istine bliža od strane kojoj naginju njegove emocije i kojoj, možda, po mnogim parametrima pripada.
Rekli smo da se riječ zatvor spominje i u vezi sa Musa, a.s. Interesantno je primjetiti šta faraon navodi kao razlog zbog kojeg bi Musaa, a.s., u zatvor baciti mogao. Taj razlog se krije u svim nepravednim zatvaranjima ljudi kroz povijest. Svaki nepravedni vlastodržac stavlja iza brave one ljude koji njega ne priznaju vrhovnim autoritetom, bez obzira na to da li je taj postupak ispravan i pravedan.
Musa, a.s., je veliki poslanik. O njemu Allah dragi najviše govori u Kur'anu i rekao bih da ni sa jednim poslanikom nije ona ljudska crta poslanika naglašena kao sa njim. Allah dragi sa brojnim primjerima, dakako i sa drugim poslanicima, ističe onu ljudsku karakteristiku koju su poslanici imali. Kada to ne bi bilo naglašeno tada bi neki mogli pomisliti da se radilo o nadljudima ili ljudima odvojenom od stvarnih problema i poteškoća. S druge strane, Allah nam time šalje poruku da se, uprkos slabostima, propustima i greškama čovjek može vinuti visoko. Naravno, ne na razinu poslanika, ali svakako na razinu dobrih ljudi kojima je predviđeno i obećano društvo poslanika na Danu sudnjem.
Kada se god spomene riječ zatvor, tu se uvijek pojavi i riječ pravda i nepravda, ispravno i pogrešno, dobro i zlo,… Zato bi vjernik, koji računa na susret sa svojim Gospodarom, morao biti jako pažljiv koja strana rešetaka mu je bitnija i da zbog riječi kojima (ne)pridaje pažnju izgubi kompas te se iznenadi da njegovo ime ili broj umjesto u knjizi Ilijjun završi, Bože sačuvaj, u knjizi Sidždžin.
Sabahuddin S.
