Za čitanje potrebno oko 10 min.
Upravo sam slušao učenje Kur'ana i uživao u melodičnom glasu briljantnog učača Mensura Es-Salimija. Uči ajete iz sure Ali Imran i ne znaš koji je upečatljiviji od kojega. Nad svakim bi stao i razmišljao. Kod nekog bi te obuzeo strah i tuga, a već kod drugog bi te ispunila nada, kod trećeg bi grudi tvoje radošću isunjene postale.
Ne znam kako je kod vas ali, pitam se, kako se uopće Kur'an može učiti a da se o porukama njegovim ne misli?
Nekako mi pade na pamet onaj hadis Resulullaha, s.a.v.s., u kojem upozorava na brzo učenje Kur'ana bez razumijevanja. Nije Kur'an objavljen da se navezuje hatma na hatmu, a da riječi kur'anske ne silaze ni centimetar niže od grkljana. A i tu rijetko. Nije Kur'an objavljen pa da poput drugog ispraznog govora ne zapne u uhu i ne zagolica srca.
Zar nije Kur'an objavljen da se učenjem ajeta njegovih srca dobrovoljnim strahopoštovajnem napune. Ali, kako? Kako da se napune kada su već puna nečega drugoga? Kako da svoj razum raskrilimo porukama njegovim, kada nam je razum pun ko zna čim drugim?
Zapamtite!
Kur'anske poruke se otvaraju onome ko svoje srce njemu otvara.
Kur'anske riječi ne mogu prinaći svoje mjesto niti srca životom ispuniti, ako su srca na drugim frekvenicijama zadovoljna.
Kur'an zahtjeva, traži, očekuje i žudi za ozbiljnim i žednim srcem. Srcem koje u svakom ajetu nalazi poruku koju kao da nije nikada prije pročitao.
Sjećam se mog dobrog efendije, Allah mu grijehe oprostio i u džennet Firdevs ga nastanio kako bi znao kazivati da je ko zna koliko puta Kur'an proučio, ali da bi svaki puta nalazio poruke koje kao da nikada prije nije našao i vidio.
Tako i ja maloprije slušajući čujem 142.ajet sure Ali Imran:
أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَعْلَمِ اللَّهُ الَّذِينَ جَاهَدُوا مِنكُمْ وَيَعْلَمَ الصَّابِرِينَ
„Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“
Zastadoh i pitam se: Da li ja mislim i da li računam da ću u džennet ući? Naravno, nadam se. Naravno, mislim i računam da ću u džennet ući.
Upotrijebljena riječ HASIBTUM ima značenje, pored misliti, i računati. Rekao bih više računati. Kur'an spominje na više mjesta, govoreći o Sudnjem danu, da je to jevmu-l-hisab – Dan obračuna. Kada plaćate račun negdje u arapskom svijetu (pa i u Turskoj) tražite HISAB – račun.
A kada tražiš račun? Onda kada ima nešto za računati. Račun ne može biti napamet.
„Zar vi RAČUNATE da će te u džennet ući,“ a da se nikakav račun neće ispostaviti? A da se neće pokazati gdje ste i šta ste pili, jeli, radili, zaradili?
Razmišljam. Da li vi razmišljate o Allahovim riječima?
Do sada sam čuo bar 101 put da neko kaže… lahko je tebi ti razumiješ!
Čuo sam isto bar stotinu puta da neko kaže da ne zna puno o islamu jer nije u mekteb (mejtaf) išao.
Kako su to prazna i lažna opravdanja! Hej, pregledao stotine filmova, pogledao i prati bar pet europskih liga, obigrao i Mahovo i Grahovo,… i za to ima vremena, a nema vremena još jednu suru naučiti. Nema vremena harfove naučiti. Nema vremena poneki tekst ili knjigu pročitati. A zašto? Zato što nije išao u mekteb kad je dijete bio.
Tanka su to (samo)zavaravanja i ona ne drže vodu.
Iako evo ni ja ne govorim arapski kako bih volio da govorim, ali, zar nije krajnje vrijeme da se zrelo, svjesno i ono… pravo vezanje za Allahovu vjeru počne smatrati suštinom života naših, a ne nekim dodatkom koje uzmemo kad imamo malo viška vremena?
Zar nije vrijeme da svi muslimani moraju savladati bar osnove arapskog jezika?
Evo kao da osjećam reakcije nekih od vas koji ovo smatraju besmislenim, nepotrebnim, nemogućim, suvišnim, a oni drugi sebi opravdanje nalaze da za to vremena nemaju i da imaju priča posla. U najmanju ruku – nerealno je to, reći će mnogi.
A da se nekome kaže: Znaš, za tebe je jako važno da znaš bar temelje engleskog jezika a najbolje bi bilo da ga govoriš tečno – to niko ne bi smatrao bezveze i suvišnim. Svako bi klimao glavom u znak odobravanja.
Da, za naš dunjaluk je engleski jako važan, a za naš ahiret je arapski mnogo važniji.
Jer, ne može se u nečijem srcu roditi ideja da nauči arapski jezik (makar njegove osnove) u svojim 30-tim, 40-tim ili 50-tim, a da to srce ne voli Allahovu Knjigu – Kur'an. Nema šanse!
A bojim se kazati ili upitati u kakvom je stanju srce koje nauči 101 stvar ili pogleda stotine utakmica ili poigra 101 igricu ili na FB provede svaki dan po 2-3 sata, a u njemu se ne rodi želja da nauči razumjeti ono što mu Njegov Gospodar kazuje.
Da se vratim ajetu u kojem nas Uzvišeni pita zar mi računamo da ćemo u džennet ući i onda nam kaže da će On, dž.š., ukazati na dvije vrste ljudi među slugama svojim – među nama. On će ukazati na one koji bore na Njegovom putu i na one koji su strpljivi.
Borba, kao i riječ džihad, je došlo od riječi DŽUHD, a to u osnovi znači trud, nastojanje, zalaganje, predano i uporno djelovanje,… na Allahovom putu.
Vrhuncem nečije predanosti smatralo se (i danas se smatra) zakletva u vojsci kada mladi vojnici se zaklonju da će i svojim životima braniti zemlju čiju vojsku služe. Tog trenutka se sjećaju mnogi i to s ponosom. Dati život za ideale ili biti spreman dati život za ideale je jedino moguć život – častan život. Sve drugo je bježanje, kalkuliranje, izbjegavanje, dezerterstvo, profiterstvo,…
E, to je upravo onaj DŽUHD ili džihad, kako hoćete. Spremnost da se put ideala, put u kojeg svim srcem i dušom vjeruješ, brani životom svojim.
Znači, Allah Uzvišeni nam kazuje da će ukazati na one među nama koji se svojski trude i zalažu, koji se bore sa onim što najbolje znaju i umiju, na Putu Njegovu.
I naravno, na tom putu, pošto on nije ni lahak ni jednostavan valja biti saburli. Valja biti jako strpljiv.
Onda sam se upitao i ovo: Koliko puta još Allah u Kur'anu koristi istu ovu sintagmu:
أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ
„Zar mislite (računate) da ćete u džennet ući…“
Koristi na samo još jednom mjestu. Evo ovome:
أَمْ حَسِبْتُمْ أَنْ تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَأْتِكُمْ مَثَلُ الَّذِينَ خَلَوْا مِنْ قَبْلِكُمْ مَسَّتْهُمُ الْبَأْسَاءُ وَالضَّرَّاءُ وَزُلْزِلُوا حَتَّى يَقُولَ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُوا مَعَهُ مَتَى نَصْرُ اللَّهِ أَلَا إِنَّ نَصْرَ اللَّهِ قَرِيبٌ
„Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!“ (Bekare, 214.)
Allah Uzvišeni u ova dva ajeta govori o dva modela života. U prvom govori o ljudima koji se trude, zalažu, rade, žrtvuju svoj komoditet,… pa i pod cijenu života svoga i koji takav put prožimaju strpljivošću u radu i komuniciranju s ljudima, a u drugom ajetu govori o ljudima koje Allah Uzvišeni na kušnje stavlja i njihovu vjeru testira tako što im daje razne bolesti i tegobe obavještavajući nas da su time bili i prethodni narodi iskušavani.
U vrijeme u kojem cijeli ummet prolazi kroz iskušenje suočavanja sa zaraznom bolešću prouzrokovanom virusom COVID-19, ovi ajeti imaju poseban značaj.
Prvi nam kazuje ili pred nas stavlja izazov važnosti permanentnog truda i zalaganja (džuhd) u činjenju dobra na putu kojim je Allah zadovoljan i na važnost spremnosti da na nas na tom putu prva poteškoća i izazov ne dovede u stanje da izgubimo strpljivost i staloženost.
Drugi ajet nam kazuje da ako u džennet mislimo (računamo) ući onda nam valja shvatiti da nismo mi prvi ljudi koje je iskušenje bolesti i neimaštine zadesilo.
Poznati su primjeri ashaba koji su tugovali kada ih iskušenja nisu žuljala jer su se plašili da ih Allah dragi nije napustio
Bojim se da mi danas sve manje smo spremni se svojski truditi na putu dobra, saburati i biti spremni na iskušenja, bolesti, uznemiravanja, probleme,…
Slušanjem i učenjem Kur'ana Časnog, Knjige u kojoj su odgovori za sva srca i duše, uz razmišljanje i spremnost da se povinujemo Njegovim uputama je nešto što nema alternativu.
P.S.
Dragi brate i sestro,
Ja evo molim Allaha dragoga da iz srca moga otkloni svaki trun rijaluka u ovome što ću sada kazati. Ja pišući ove riječi nisam imao i nemam nikakav dunjalučki interes već jedino što sam želio jeste da potaknem sve nas da se više družimo s Allahovom Knjigom, da učimo o vjeri svojoj, da se trudimo i da u onome što znamo raditi ne očekujemo ničiju osim Njegovu nagradu i da to radimo najbolje što možemo.
Tako mi Allaha, naumpadne mi i prepadnem se da mi možda moj Gospodar nije dao mnogo više mogućnosti iz hazne svoje, a da ja nisam to bar donekle opravdao.
Naumpadne mi, šta akoje meni moj Gospodar dao znanja, sposobnosti, novca, mogućnosti, vještina, mudrosti…. 90 nekih mjernih jedinica, a ja zbog nefsa svoga, zbog žudnje za dunjalukom koji će proći, zbog želje da se zabavim,… opravdam samo 10.
Tako mi Allaha, sjetim se i pitam šta će sa mnom biti ako se pred Allahom pojavim a On me pita šta sam uradio sa svim onim što mi je On dao da to koristim na putu kojim je On zadovoljan, a ja da sam postavio sebe u centar pažnje. Da sam svojim životom odgovarao na pitanje: Šta ja želim?…. umjesto da sam se cijelog života pitao: Šta moj Gosodar od mene hoće?
Zato, brate i sestro, preispitajte svoj hal razmišljajući o ajetu: „Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“.
Otkriću vam tajnu… ja mislim i računam i nadam se milosti Njegovoj da ću u džennet ući i u društvu Resulullaha biti. Računate li vi?
