Za čitanje potrebno oko 3 min.
Šta dobri raspravljači dobiju nakon što pobijede u raspravi? Ili, šta ja dobijam, ako vas pobijedim u raspravi? Zašto uopće imamo potrebu ubijediti ljude da vjeruju u nešto u šta ne žele da vjeruju? Da li je to pristojno? Da li je lijep način postupanja prema ljudima da ih dovedemo u situaciju da misle onako kako ne žele da misle?
Postoje tri vrste rasprava:
1. dijalektički model
To je model u kojem raspravu doživljavamo kao rat i u njemu je mnogo galame, uvreda, pobjedničkih pokliča i tvrdnji,…Ovaj model i nije baš koristan, ali je jako raširen.
2. model rasprave na temelju dokaza
Zamislite raspravu matematičara. Ova rasprava nema ništa šta neprijateljstvom nego sa postavljanjem premisa i hodom do reuzltata. Pitanje je samo tačnosti premisa i slijeđenja pravila do rezultata. Pogrešan rezultat je uvijek znak da se pogriješilo u premisama ili putu tokom rješavanja zadatka.
3. retorički model – rasprava kao predstava (često pred publikom)
Publika često ima važnu ulogu u raspravi jer često onda donosi sud o ishodu onoga što čuje ili što se pred njom iznosi. Primjer je sudska rasprava.
Najdominantniji je prvi model – rasprava kao rat.
Vođenje ove rasprave ukazuje kako govorimo o argumentima, kako mislimo o orgumentima i konačno ona oblikuje i kreira naše argumente, način kako raspravljamo i određuje naše ponašanje dok raspravljamo. U ovakvoj raspravi hoćemo čvsrste argumente koji “ubijaju”, “razvaljuju”,… hoćemo da imamo spremne strategije, odbrane,…
Ovakav pristup raspravi rezultira deformišućim efektima jer uzdiže taktiku iznad sadržaja; naglašava se mnogo MI protiv NJIH i jedino što na kraju može ishoditi jeste trijumf pobjede ili sraman poraz.
Najgora posljedica ovakvih rasprava jeste što deformišu stvarni rezultat jer onemogućava ili ugrožava kasniji razgovor, dogovor, kompromis i saradnju. Jeste li ikada ušli u raspravu misleći: “Hajde da nešto ispregovaramo i dogovorimo saradnju, a ne da se sukobljavamo. Šta možemo riješiti zajedno i na čemu možemo raditi zajedno?” Rasprava kao rat onesposobljava druge oblike dolaska do rješenja. I najgore od svega jeste – ovakve rasprave nas nikuda ne vode. One su ćorsokak.
Ima još nešto,…. Ako je rasprava – rat, onda to impicira učenje u gubljenju.
Naime ako vi vjerujete u tvrdnju A, a ja ne, postavljam pitanje “Zašto to vjerujete?”. Vi mi odgovorite, a ja opet imam potpitanje, vi opet odgovorite, a ja onda kažem “A šta ako…?”, vi opet objasnite,… “A kako to mislite?”… vi opet odgovorite i tako na kraju dana, nakon što sam iznio sva moguća suprotna mišljenja, kažem: “Da, u pravu ste. Smatram da je tvrdnja A ispravna.” Na kraju ja imam dobro argumentiranu, “u ratu testiranu”, objašnjenu,… tvrdnju.
I ostaje pitanje: Ko je pobjedio u raspravi?
Metafora rata (rasprava kao sukob) nas primoravamo da kažemo da ste vi pobjedili u raspravi, a ja sam se okoristio i dobio saznajnu satisfakciju jer sam dobio dosta informacija, saznao nešto novo,… Onda se postavlja pitanje… Ko je koga pobjedio u raspravi? Šta ste vi dobili od ubjeđivanja mene, kakav je rezultat vaše pobjede u raspravi? Naravno, mogli biste kazati da je to zadovoljstvo pobjede; možda je ego porastao; možda ste dobili neki status u tom polju isl.
Ali, realno, ko je pobjedio? Moramo priznati da ste vi pobjedili, a da sam u biti ja “profitirao” u raspravi? Sa ovakvom logikom razumijevanja rasprave nešto nije u redu.
U čemu je problem?
Kako možemo doprinjeti da rasprave dovedu do nečega pozitivnog? Da bi se to desilo moramo imati nove tzv. strategije izlaska iz rasprava. A da bi imali i gradili strategije izlaska iz rasprava moramo imati nove polazne pristupe raspravama.
A nova polazna osnova u raspravi jeste da pored strane u raspravi zamišljamo sebe kao posmatrače (bez obzira o kojoj od tri vrste rasprava se radi) i da na kraju, bez obzira kakav ishod bude možemo kazati – ovo je bila dobra, kulturna, dostojanstvena i fer rasprava.
Priredio S.S. (na temelju TED predavanja Daniela H. Cohena)
You must be logged in to post a comment.