Za čitanje potrebno oko 8 min.
Sjećam se svojih, jako rijetkih, telefonskih razgovora iz djetinjstva. Možda je to bilo jednom ili dva puta.
A ako se djetinjstvom može zvati i vrijeme nakon osnovne škole onda je iskustvo slušanja prepoznatljivog glasa iz crne telefonske slušalice, s telefona na portirnici Gazijine medrese u Sarajevu, bilo nešto češće obzirom da sam, pored ponekog pisma, s ocem, rahmetli, po potrebi komunicirao i telefonom.
S majkom, možda, jednom ili dvaput. Ona je živjela na selu i brinula o porodici, kući, obradi zemlje…, dok je ocu telefon bio pristupačniji jer je radio i gradio ko zna gdje po Hrvatskoj i Sloveniji zarađujući za koliko-toliko normalan život.
Odrastao sam na selu gdje je prije došao signal mobilnog, nego žica fiksnog telefona.
Na samom razmeđu dva stoljeća, istina, neku godinu prije, (mobilni) telefon je od sredstva komunikacije prerastao u višenamjenski uređaj. Ubrzo mu je dodana mogućnost slanja poruka (SMS), sat, alarm, kalendar, čak i igrice Tetris, Snake…
Zatim, on je postao uređaj za snimanje glasa (diktafon), video poziv, daljinski upravljač za TV, kompas, navigacija, uređaj za pretraživanje interneta…
Da, da ne zaboravim da je postao i fotoaparat (kamera) – prvo jedna, pa dvije, pa tri, a sada ima i četiri.
Sada je teško i nabrojati za šta sve nam služi (pametni) telefon. Bilo bi prestrogo kazati da smo mi srazmjerno njegovom postajanju pametnijim postajali sve manje pametni, ali istina nije daleko od toga.
Evo zašto…
Učili su me, a i shvatio sam davno, da je sloboda najveća vrijednost. Čovjek bi trebao pristati na ograničenu ili uvjetovanu slobodu samo onda kada je to u njegovom interesu ili pak interesu ljudi do kojih mu je stalo.
Na neki način, to je i smisao svih šerijatskih zabrana u islamu. I tu, dakako, nema spora.
Vjerujem da su rijetke osobe koje nisu čitale Orwellovu 1984 i fantastično predviđanje pojave i uloge Velikog brata (Big Brother). Vjerujem da sam sa nekih 16 ili 17 godina prvi put počeo čitati tu knjigu sa čudnim naslovom i tad, za mene, prilično zbrkanim sadržajem. Jer, gdje će sedamnaestogodišnjak odrastao u totalitarnom sistemu, na selu, u provinciji, sa mogućnošću praćenja dva cenzurirana TV programa prepuna indoktrinacije, od kojih je onaj drugi uvijek zavisio o vremenskim prilikama, znati za pravo značenje riječi sloboda. Ona je u to vrijeme imala potpuno drugo značenje. Nesloboda se povezivala isključivo uz švabe, a sloboda uz Tita i partizane. Smrt fašizmu, sloboda narodu – sjećate se.
I tako, pametni telefon umjesto da nam bude sjajno pomagalo i da njegova višestruka multifunkcionalnost služi našoj efektivnosti, produktivnosti i povezanosti sa svijetom, ta pametna igračka, u biti, velikom broju ljudi služi baš za suprotno – smanjuje im efektivnost, produktivnost i njihove veze sa svijetom su postale gotovo nikakve.
Sjećam se, nekad davno, dok je moje lice izgledalo poput lica mlađahne djevojke, razgovora dvojice ljudi, koji u nedostatku bagera, lopatama trpaju pijesak u dvokubiknu prikolicu prepravljenu kod seoskog kovača i varioca, a zakačenu za, kako su to tada njegovi vlasnici tvrdili, najbolju vrstu traktora IMT 539, o vrstama i obliku najboljih lopata. Tada sam, pomažući im da se što prije utovari tj. ručno natrpa traktorska prikolica pijeskom, saznao da najbolja lopata, u biti, najviše leđa polomi.
Taj princip je nekako neumoljiv sa mnogim (h)alatkama koje ponekad i sam zovem modernim i dobrim lopatama.
Pukla me neka nostalgija, kao što vidite, i nikako da kažem što sam na samom početku mislio. Ako već niste ovo ostavili do sada, evo, prelazim na stvar.
Ako je pametni telefon dobar (kao što (kažu da) jeste) kako je moguće da smo, otkako smo ga dobili i otkako ga koristimo postali manje produktivni i manje efikasni?
Ili on to nije ili ga mi ne znamo koristiti.
Moj djed Husein, rahmetli, imao je na stomaku bruh veličine osrednje šake. Pošto mu nije smetao nije ga htio operirati, već ga je pratio tokom života kao stalno podsjećanje na vrijeme kada ga je dobio. Kada bih ga pitao o tome kako ga je zaradio, on bi stao sa sjetom kazivati: „E, moje unuče, vidiš li ovu dolinu ispod kuće“, a ja bih tada kazao da vidim, a on bi nastavio: „E, vjerujem da sam je punu natrpao rudom i to vlastitim rukama.“ Onda bi mi ispričao kako je radio u rudniku u Trbovlju (Slovenija) i kako je, kao mladić, ne znajući tehniku kako se radi sa rudničkom lopatom, bio podučen od starijeg rudara da se drška lopate nasloni na natkoljenicu i da se onda iskoristi snaga tijela radi lakšeg trpanja lopate i manjeg umora.
E, tako je i sa telefonom. Pametnim.
Da bi stvarno on bio igračka za pametne, a ne pametna igračka za budale, mora se znati s njom tj. s njim baratati. Inače, nema te.
Postaćeš njegov rob dok si rekao čakija.
Svi uspješni ljudi planiraju svoje vrijeme i imaju plan kako da u nečemu uspiju. Svako ometanje i skretanje pažnje ih usporava. To može biti primijenjeno i kod kopanja kanala, zidanja zida, košenja livade ili pravljenja projekta za Bošnjačku nacionalnu agenciju za strateško planiranje.
Ako sebi dozvoliš da ti neko (za)smeta, onda će te usporiti onoliko koliko je to smetalo sposobno i atraktivno.
E, to je pametni telefon.
Nekako se nametnuo da ga gledamo 101 put dnevno. Zadnje što vidimo prije nego nam postane mrak noću jeste njegovog displeja odsjaj, a prvo što vidimo/pogledamo kad se probudimo jeste isto to.
I tako, od samoga jutra pa do zadnjih trenutaka večeri naše oči, kao I/O portovi sa brzinom transfera na kojima bi im najbolji routeri pozavidjeli, i njegov svijetli pet i po inčni prozor se munjevitom brzinom uvežu i formiraju jedan novi (virtuelni) svijet. Svijet u kojem zaboravljamo na stvarni svijet, stvarne obaveze, stvarne zadatke, porodicu, prijatelje…
Stvarni i virtuelni svijet nisu kompatibilni jedan s drugim, mada imaju dodirnih tačaka gdje njihova ispravna (pametna) konekcija može unaprijediti jedan i drugi.
Zašto je naslov Pametni telefonski poziv?
Evo zašto…
Naime, problem je u tome što tamo neko kada poželi i kada njemu (za)treba može da tebe ili mene prekine i zasmeta u našim obavezama i poslovima svojim telefonskim pozivom ili porukom (ovdje mislim i na Viber, WhatsApp, Facebook, itd.)
Zato, razmišljam, i volio bih da budem u mogućnosti da odvojim recimo jedan sat dnevno kada ću biti dostupan za (telefonske) pozive i poruke. A i sam neću nikome dosađivati ili tražiti nešto za sebe osim u tom istom satu.
Milina. Nit’ ti ko smeta, nit’ kome smetaš.
Pustiću ljude da odmore od mene, da napreduju, da u miru rade, da čitaju, da se obrazuju, da se prestanu pitati svakih pet minuta i provjeravati da neko nije poslao poruku i šta mu sad treba.
Dakako, ovdje izdvajam upotrebu (pametnog) telefona onda i za onoga, kome je njegovo korištenje osnovno sredstvo produktivnosti i efikasnosti. Ali… Ali ne sredstvo njegove efikasnosti i produktivnosti na uštrb tuđe, već pola-pola.
Mogućnost da budemo stalno povezani (internet) i korištenje raznih usluga koje pametni telefon pruža je nevjerovatna prednost i neka vrsta proširene ili ojačane slobode. Ali u isto vrijeme to je i vrsta limitiranja slobode jer, potencijalno, postoji 101 način da neko ili nešto uđe u naš prostor i naruši našu slobodu.
Iako sam poprilično siguran da će me malo ko od vas poslušati, jer ni sam (da budem do kraja iskren) nisam stopostotni optimista kada sam ja u pitanju, ipak ću kazati da je nužno preispitivanje uloge pametnih telefona u našim životima.
To preispitivanje treba da počne sa uzimanjem olovke i čistog lista papira na kojem ćemo pisati njegove pozitivne i negativne osobine. I onda tražiti saradnika da lista negativnih bude što manja.
Ako to ne uradimo, onda će (ako već nisu) naši mozgovi ili naša pamet dobiti bruh koji nikakva operacija neće moći riješiti kada za to bude kasno.
