Za čitanje potrebno oko 4 min.
Prije deset godina, tokom ramazana, jedne večeri sam nakon teravih-namaza među klanjačima primijetio osobu koja nije naše farbe.
Istina, takvih imam, hvala Allahu ﷻ svakodnevno u džematu (Albanaca, Turaka, Somalijaca, Indijaca, Pakistanaca, Arapa, Kurda…) ali ovaj se na neki način isticao. Bio je elegantan. Gospodin.
Poslije namaza sam ga upitao ko je i odakle je.
Rekao je da je na jednoj konferenciji (nešto u vezi sa nuklearnom energijom) kao predstavnik svoje zemlje. Dok smo pili kahvu u restoranu našega centra neko me je pozvao da dođem na par minuta. Bilo je važno. Izvinio sam se gostu i rekao da se vraćam za koji minut. Dok sam ustajao sa stolice i on je ustao. Bilo mi je malo čudno. Ali eto… Kada sam se, nakon nekoliko minuta, ponovo pojavio na vratima restorana on je ustao i dočekao me na nogama. Sjedajući na svoje mjesto posmatrao sam kako i on sjeda neku stotinku iza mene.
Znatiželjan (a ko ne bi bio) šta taj postupak znači, pitao sam ga. Odgovorio je otprilike ovako: “Vi ste imam i zaslužujete moje poštovanje. Ja sam odgojen i podučen da se prema imamu moramo odnositi s poštovanjem i respektom.”
Da je ovo ostavilo na mene dubok utisak govori činjenica da je se sjećam i deset godina kasnije.
Zašto ovo pišem?
Važnost poštovanja autoriteta je presudna u sistemskom i planskom djelovanju u bilo kojoj formi organizacije. Naš narod je opisao haotično stanje riječima Ne zna se ko kosi, a ko vodu nosi.
Rušenje i nepoštivanje autoriteta je toliko štetno u današnjem dobu da ne postoje riječi kojima bi se ta pojava mogla opisati.
Sistematično nipodaštavanje i slabljenje autoriteta (ili institucija od autoriteta) je bez sumnje djelovanje protiv interesa muslimana, makar se drugačije predstavljalo.
Da su Bošnjaci duboko pogođeni (ili su dozvolili da budu pogođeni) s ovim problemom ilustrira i ovaj primjer.
Ispred islamskog centra,u kojem sam imam, jedno mjesto za parkiranje je rezervirano za imama. Znak koji na to ukazuje je do sada izmamio mnogo pozitivnih komentara, slikanja i pohvala. Prije svega pohvala džematu koji respektira svoga imama. Sa tim tako jednostavnim gestom moj džemat je porastao u očima mnogih ljudi, a i ja sam kao imam osjećao se ponosnim na džemat koji predvodim, ali što je još važnije – osjećao sam veću odgovornost biti imamom takvog džemata.
Svaki oblik iskazivanja poštovanja prema autoritetu ne samo da jača autoritet osobe/institucije i diže njegovu/njenu cijenu, već taj isti čin diže cijenu i stepen poštovanja onih koji tako postupaju.
Rušenje autoriteta ne samo da ruši autoritet već čini jadnima i one koji tako postupaju.
Neko će, s pravom, primijetiti da se ipak ne može slijepo slijediti i podržavati osoba s autoritetom koja to ne zaslužuje. Nedosljednost profesije, nesposobnost, nemar, nerad, loši ili nikakvi rezultati… su samo neki od prigovora običnih ljudi na račun osoba od autoriteta. Šta u tom slučaju uraditi?
Nažalost, reakcija na takvo stanje bude upravo ona koja je najlakša, najjednostavnija, ali i najneučinkovitija. A to je da se konstatiraju greške i propusti i da to bude razlogom da se nečiji autoritet sroza ili ruši. Ali, šta onda?
Ne postoje savršeni ljudi niti bezgrješni autoriteti. Onaj ko hoće rušiti autoritet nekoga – uvijek će naći razlog i opravdanje za to. Onaj ko hoće da jača autoritet nekoga – isto će naći načina za to. Plašim se da smo se mi Bošnjaci isuviše uživjeli u rušilačku ulogu i ulogu uočavanja grešaka i propusta, nego isticanja pozitivnosti. Zašto, recimo, ne bi svi oni/mi koji uočavaju/mo greške svojih imama, načelnika, predsjednika i svih onih koji nas na neki način (pred)vode i (pred)stavljaju, svojim odgovornim i iskrenim pristupom i odnosom prema njima pomogli im da budu bolji?
Ali, ako nastupamo rušilački – onda oni sigurno neće biti bolji nego će uzvratiti – rušilački. Takvo stanje imamo danas. To vrlo jasno možemo uočiti u svim aspektima društva.
Iako ove riječi mogu zvučati demagoški smatram da nema drugog rješenja. Neće se pojaviti niotkud neki autoriteti koje ćemo mi ovakvi kakvi jesmo početi poštovati i slušati.
Među nama žive osobe koji će biti novi imami džamija u kojima smo mi sada. Među nama žive osobe koje će biti novi učitelji, profesori, načelnici, predsjednici, muftije, reisu-l-ulema…
Što prije uočimo te ljude imamo priliku da im svojom podrškom pomognemo da budu što bolji naši predstavnici ili predvodnici.
