Za čitanje potrebno oko 4 min.
U neposrednoj blizini Islamskog centra GAM, već 7-8 godina se nalazi Slobodna evagenlistička crkva (FEG Stami). Njena parola je: Kirche die bewegt – Crkva u pokretu.
Njihova redovna okupljanja su nedjeljom od 09-13 sati. U drugim danima, na temelju dostupnih podataka sa njihove web-stranice, odvijaju se različite aktivnosti i programi. Npr. briga o djeci od 0-3 godine, igraonice za djecu starije od 3 godine, programi za djecu/tinejdžere, omladinu, odrasle osobe, starije osobe,…
Ovo je crkva koja se ne finansira novcem od crkvenog poreza, nego sredstvima njenih članova i sponzora.
Ova crkva ima 3 pastora, od kojih je jedan “pastor za djecu i omladinu”.
Hej, pastor za djecu i omladinu!
Nejse…
Zašto ovo pišem?
Na njihovj web-stranici nema informacija kada je objekat crkve sagrađen. Nema nikakve priče o ljudima – osobama. Imaju imena njih 13 angažiranih u administraciji i vođenju crkve, sa brojevima telefona i e-mailovima.
Ali zato imaju plan mjesecima unaprijed šta i kako rade.
Imaju plan i teme propovijedi, termine susreta, aktivnosti,…
Kada mi predstavljamo naše džemate uglavnom to ide ovako: pišemo kada je osnovan, kada je izgrađena džamija, ko su bili imami, predsjednici,…. I? I ništa.
Kao da je briga onih kojima bi se mi trebali obraćati – djeca, omladina, pa i odrasli – šta se to dešavalo i ko su “zaslužni” ljudi.
Zašto je u nas priča o povjesti i ljudima u povijesti?
Zašto, uglavnom, pišemo i dokumentujemo o onome što se desilo, a i to radimo često traljavo, bez ikakvog reda, bez sistema,… nego samo na temelju koliko je neki pojedinac samoinicijativan da to radi?
Zašto ne planiramo?
Ili, da ne budem prestrog i previše samokritičan – zašto malo planiramo; zašto malo brinemo o djeci; zašto malo brinemo o omladini, o starijima,…?
Zamislite džemat u kojem radi imam/ muallima čija je jedina obaveza da se bavi djecom i omladinom.
Zamislite džemat u kojem neki stariji imam brine o aktivnostima ljudi koji su mu godinama bliski.
Zamislite džemat u kojem se nude programi za sve uzraste.
Pokretanje Mreže mladih u IZ je za svaku pohvalu i mislim da nema niko a da to ne vidi kao sjajnu aktivnost i projekat.
Nadati se da se neće na tome stati i da će taj projekat imati konkretne rezultate i praktične efekte.
Uglavnom se od jednog imama očekuje da bude kvalitetan za rad sa predškolskom djecom i sa starijim ljudima – u istom danu. Da ima dobra predavanja i da je odličan organizator. Da zna pokrenuti i organizirati omladinu. Da zna i može biti dobar pedagog, sociolog, psiholog,… Da zna i može da bude bračni savjetnik. Da vodi administraciju, brinie o komunikaciji sa džematlijama, uređuje i vodi web/FB stranice, planira – obavještava – realizira aktivnosti i okupljanja,…
Možda su nekada i imami prezatvoreni i ne dozvoljavaju angažman drugim ljudima u džematima? Ako je tako – to nije dobro.
Ali, možda i naši ljudi ne žele biti angažirani jer pogrešno doživljavaju džemat.
Nije džemat – džuma i mekteb vikendom. I to je to.
Džemat je mnogo, mnogo više. Džemat mora biti mnogo, mnogo više.
Danas se mnogi ljudi, koji mogu imati sjajne uloge u razvoju i funkcioniranju džemata i Islamske zajednice, uglavnom vide kao – neformalne hodže. Nebi oni bili hodže, nedaj Bože, ali zato sve znaju bolje od hodža.
O ovome bi se knjiga mogla (i trebala) napisati. Ali, da završim sa onim sa čim sam počeo.
Svake nedjelje. Baš svake nedjelje, neko iz gore spomenute crkve postavi znak gdje oni koji dolaze mogu parkirati auto (vidi kartu ispod).
Jutros sam slikao ta znak. Kažem sebi – pa valjda su već jednom skontali i znaju gdje je parking. Ali ne… Ipak se uvijek stavlja znak gdje je parking (za goste, za one koji su novi, tu je i reklama crkve u smislu da misle i o tome,….).
Sad bih mogao nastaviti pisati o nama i našoj brizi o tome da li naše džematlije imaju gdje parkirati auto kada dolaze u džamije ili tome pristupamo na način – pa neka se snađu.
Ali, o tome neki drugi put.
