Za čitanje potrebno oko 8 min.
Temeljno pitanje i stvarna briga svakog muslimana bi trebalo biti njegovo ahiretsko odredište. Sva druga pitanja su manje važna i u odnosu na njega marginalna. Međutim, postavljanje takvog pitanja podrazumijeva potpunu svjesnost i ubjeđenje u postojanje drugog svijeta. Sumnjajući u postojanje ahireta, Dženneta i Džehennema ili u najmanju ruku nedovoljna svjesnost o važnosti ovoga života kao nezaobilazne stanice na putu do vječnosti čovjek zamijeni prioritete u svome životu. Pa će tako mnogo puta sredstvo postati cilj, a cilj sredstvo.
Kada je u pitanju naša konačna sudbina, naše konačno boravište, često se dešava da trgujemo sa ahiretom za pregršt dunjaluka. Mnogi među nama napuste ovaj svijet, a da ne shvate o kako lošoj trgovini je riječ. A opet, oni drugi, koji shvataju pogubnost takve prakse ne nalaze dovoljno hrabrosti da joj se odupru i da reprogramirajući vlastiti život budu živi primjeri drugima kako je živjeti za ahiret ustvari najsmisleniji i najsretniji način života.
Naizgled isto čovjekovo djelo, i sa istim vidljivim rezultatima u knjizi ljudskih djela će biti dijametralno različito zabilježeno. Suštinska razlika je u namjeri koja prethodi činjenju. Namjera da s jednim postupkom želimo postići isključivo materijalnu korist, društveni status ili poštovanje ljudi čini to djelo ahiretski ništavnim . Jer, Uzvišeni Allah prima isključivo ona djela s kojim se želi postići ahiret. Ali, pročišćena i odnjegovana namjera koja prethodi istom takvom postupku i s kojom se želi postići zadovoljstvo Allahovo, dž.š., biva nerijetko nagrađeno i materijalnom satisfakcijom, društvenim ugledom i uvažavanjem i poštovanjem ljudi.
Strašnu društvenu štetu i najveću prepreku napretku društva čine osobe koje su neiskrene u svojim postupcima i koje imaju prikrivene ili drugačije namjere od onih koje javno iznose. Često slatkorječivi, uz hrabro pozivanje na Allaha, dž.š., i Poslanika Njegova, s.a.v.s., znaju zavesti muslimanske mase i u konačnici biti ključni razlog društvenog nazatka ili u najmanju ruku tapkanja u mjestu. Licemjerna djela i licemjerni ljudi ne mogu biti akumulator bereketa Svevišnjeg.
Naime, čitajući Časni Kur’an nalazimo da licemjerni /dvoličnjački način življenja nailazi na najveće osude: „Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (En-Nisa, 145.)
„Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti Džehennemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti, dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna.“ (Et-Tevba, 68.)
Uzvišeni Allah govoreći o otkrivanju licemjera uoči bitke na Uhudu kaže:
„…i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: ‘Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!’ – odgovorili: ‘Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.’ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju.“ (Ali Imran, 167.)
Iz citiranog kur’anskog ajeta razumijevamo da je mjera iskrenosti u djelima ustvari spremnost na žrtvovanje vlastitog života u borbi na Allahovom, dž.š., putu. Jedini ispravni način poimanja ahiretskog vječnog života jeste spremnost da se ovaj prolazni život dragovoljno da ili bude spreman dati za onaj vječni.
Jednako tako, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u brojnim hadisima, od kojih izdvajamo dva, govori o pogubnosti dvoličnjaštva.
Mahmud Ibn Lebid, r.a., prenosi da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: „Najviše čega se bojim za vas jeste mali širk.”Rekoše: „Allahov Poslaniče, šta je to mali širk?“ Odgovorio je (Poslanik,s.a.v.s.): ”Rija‘. Uistinu, Allah će kazati na Dan kada se robovi (ljudi) budu obračunavali za svoja djela: Idite onima pred kojima ste se pretvarali svojim djelima na dunjaluku pa pogledajte da li ćete naći ikakvu nagradu.“ (Ahmed)
Abdullah ibn Amr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Onaj kod koga se nađe četvero, biće pravi dvoličnjak, a onaj kod koga se nađe samo jedno od njih, smatraće se da ima znak dvoličnosti sve dok ne napusti: kada mu se što povjeri, iznevjeri; kada priča, laže; kada šta obeća, ne izvrši; a kada se svađa, prelazi granicu.” (Buhari)
Kada bi se muslimani držali samo ova dva hadisa u svojim međusobnim odnosima desila bi se nevjerovatna pozitivna promjena u našim životima na personalnoj i društvenoj razini. Kažem, kad bi.
Da li je dvoličnjaštvo osobina današnjih muslimana?
Usuđujem se na ovo pitanje odgovoriti potvrdno. Iako Kur’an dvoličnjake ili barem one koji imaju poneku dvoličnjačku osobinu, ipak, ubraja u vjernike, on ukazuje na pogrješnost i ružnoću njihovih dvoličnjačkih postupaka. (Es-Saff, 2-3.) Plemeniti Kur’an svjedoči da među vjernicima postoje i oni koji jedno govore a drugo rade, ali ne ostaje samo na kritici takve prakse već ukazuje kako i kojom metodom dvoličnjačku praksu zamijeniti praksom koju Uzvišeni Allah voli.
Znakovito je da već u sljedećem ajetu sure Es-Saff, nakon što nam je Uzvišeni Allah kazao šta mu je mrsko, On nam kazuje šta, tačnije, koga voli. To su oni koji daju i koji su spremni dati svoje živote na Njegovom putu pritom ih opisujući da su poput čvrstog bedema međusobno povezani. Otuda razumijevamo da je za postizanje Allahove ljubavi nužan saff, jedinstvo, međusobno u dobru.
Sudeći po hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je potpuni iman tek onaj u kojem su nam Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., draži i od nas samih, spoznajemo da je spremnost na potpunu žrtvu ovoga svijeta za hatar Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., zasvodni kamen imana (džihad). Najočiglednije i najjasnije praktično posvjedočenje te i takve spremnosti jeste zalog ovosvjestskog života na tom putu (šehadet).
Spremnost na potpuno i bezuvjetno žrtvovanje ovog života na Allahovu putu jeste najjasnije djelo s kojim se briše dvoličnjaštvo, a opet, odbijanje i ne prihvatanje borbe u najširem smislu te riječi, jeste najveća potvrda prisutnosti dvoličnjaštva. Pa tako znamo da je atribut najvećeg među dvoličnjacima, Abdullah ibn Ubejj upravo zadobio izbjegavanjem učestvovanja u bitki na Uhudu.
Ako iščitavamo tefsirsku literaturu, naći ćemo da su i razlozi objavljivanja (sebeb-i-nuzul) prvih ajeta sure Es-Saff upravo dvoličnjački upit koje je djelo Allahu, dž.š., najdraže i s kojom se praksom najviše svjedoči ispravnost vjere. Kada je objavljeno da je to džihad, oni koji su bili dvoličnjaci su ustuknuli.
Kakve sve ovo ima veze sa nama danas?
Mi, muslimani, danas živimo na više načina ili se različito ponašamo u ovisnosti o vrsti naše društvene interakcije. Bez potpunog ubjeđenja u istinitost, izrazito često opetovane, kur’anske tvrdnje da Allah vidi što radimo (basir – 27 puta) i da je Allah obavješten o onome što radimo (habir – 25 puta), dešava nam se da imamo jedno lice za porodicu, drugo za prijatelje, treće za one treće, a ono stvarno kojeg ni sami do kraja ne znamo jer se plašimo i prihvatiti da postoji, jeste ono od kojeg zavisi naša ahiretska sudbina. To naše lice je ustvari mješavina svih naših svjesnih i nesvjesnih, namjernih i nenamjernih radnji, postupaka, odnosa…
Opet uzimajući riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kao mjerodavne u određivanju stanja svjesnosti i nivoa ubjeđenja naših srca i opisa njihovog dvoličnjačkog stanja, nalazimo da su dvoličnjaci oni koji kada govore lažu, kada obećaju obećanje ne ispune, kada im se nešto povjeri to pronevjere, kada se prepiru i spore u tome prelaze granice nužno moramo razumjeti, uspostaviti i nastojati primijeniti temeljne principe našeg postupanja. I ne samo našeg, nego da kroz ta temeljna pravila društvene interakcije procjenjujemo s kakvim osobama trebamo graditi čvrste bedeme.
Trajno preispitivanje vlastitih motiva i namjera koji prethode našim djelima je najnužniji zahtjev. Prepoznavanje i primjećivanje prisustva, kako u svome tako i u životima drugih ljudi, laži, neispunjavanja obećanja, pronevjeru i nedosljednu brigu o prihvaćenim emanetima, te bestidnost i prelaženje granica u svađi i prepirkama su jasni znaci da su motivi i namjere koje su neodvojive od djela pogrešne i da se na tome ne može graditi čvrsti saff kojeg poželjnom muslimanskom zajednicom, evo, zovem. Samo upiranje prsta i etiketiranje potencijalnih krivaca za djela i propuste koje bi (možda) i samo radili da nam se pruž(il)a prilika neće riješiti probleme oboljelog društvenog ambijenta. Samoizgradnja, samopropitivanje, samoodricanje i spremnost na krajnju žrtvu uz paralelno traganje i povezivanje sa onima kojima je hatar Rabba na prvom mjestu jesu i biće ključni preduvjeti budućeg zdravog muslimanskog društva.
(Izvod iz knjige Budi bolji čovjek, 24. str.)
