Za čitanje potrebno oko 2 min.
Mislim da ne želimo.
Ustvari, siguran sam da ne želimo.
Ili možda želimo, ali na način koji mi smatramo ispravnim, a ne na način koji jeste ispravan.
Sve dok smo mi sebi u centru pažnje – nema ništa od toga da budemo najbolji ljudi.
Poslanik ﷺ nam je ostavio princip po kojem se mjere i vrednuju – najbolji.
„Najbolji ljudi su oni koji (najviše) koriste (drugim) ljudima.” (Darekutni)
Sve dok smo sami sebi u fokusu nemamo pravo računati na društvo najboljih.
Stalo nam je (jedino) do nas samih. Do naših tijela, naše odjeće, naših prevoznih sredstava, naših stanova (kuća), naših plaća, naših primanja, naše djece, naših… Tamo gdje nema – nas, gotovo da nam nije ni stalo do toga. Možda jeste samo onda kada neko traži i moli. I onda naš od(a)ziv, ma koliko – realno – bio formalan i simboličan – nam sapere savjest brige o drugima.
Dakako, da je teško brinuti o drugome, ako prvo ne brinemo o sebi.
Samo, ova briga o sebi – gdje joj je mjera? Gdje se završava briga o sebi, a počinje pretjerivanje, luksuz, pohlepa?
Nedavno sam upitao ljude na jednom predavanju: „Ko bi od nas volio da ima suprugu sa kvalitetama hazreti Aiše, r.a., i(li) njene sestre Esme, r.a.?“
Na prvu – ko ne bi?
„Ali“, rekao sam, „možda bi mi već za koji dan od supruge s takvim kvalitetama željeli se razvesti. Nisu u pitanju one – nego mi.“
Naime, o čemu se radi.
Aiša, r.a., je imala osobinu da sakuplja novac, imetak… i da to onda podijeli kada se malo više sakupi, a Esma, r.a., je imala osobinu da ne bi ni zanoćila a da ne bi ono što ima – podijelila.
I jednoj i drugoj su bili u fokusu oni drugi. Oni koji su bili potrebiti. Oni kojima su mogle pomoći i koristiti.
Sve dok ne budemo shvatili da je suština naših života u tome da se predamo i dragovoljno prihvatimo da nas Allah ﷻ iskoristi u svome planu, a ne da nastojimo koristiti Allaha u ostvarenju svojih uskih i ličnih planova – nema punine, nema srži, nema potpunog razumijevanja.
Jednom riječju, ne možemo biti najbolji i pitanje je da li ćemo takvi biti sa NAJBOLJIMA kada će to biti jedino važno.
