Za čitanje potrebno oko 10 min.
“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe
onima koji su ih dostojni povjeravate.” (Kur'an)
Danas malo ko čita duge tekstove. Da bi privukao pažnju, tekst mora imati bombastičan naslov koji obećava neku senzaciju ili se bavi jako aktuelnim pitanjem. Ako nije tako, ma kako ozbiljan i kvalitetan bio, osuđen je na nečitanje. Međutim, često je sučaj da na kraju kada pročitamo neki tekst shvatimo da nismo saznali ništa novo, niti smo se duhovno obogatili, već da nas je autor na neki način prevario. Naše razočarenje se odražava na najgori mogući način – prestajemo čitati. Možda je upravo ovo razlog da se danas sve manje čita, a sve više gleda ili sluša. Mnogo ljudi sve što znaju o nekoj temi, nisu nigdje pročitali – nego su gledali o tome. Čitanje je postala privilegija učenih i onih koji to žele postati.
Naime, kao i svi vi pratim šta se dešava oko nas, kako na lokalnoj i reginonalnoj, tako i na globalnoj svjetskoj sceni. Događaji koji su u žiži interesovanja ovih dana jesu predstojeći opći izbori. Nikada više praznih obećanja, lažnih nada, međusobnih kritika i napada se ne čuje i ne napiše kao u predizbornoj kampanji. I nakon desetak poslijeratnih izbora, što općih što lokalnih, ako se ne varam, interesantno je primjetiti da je osnovni pristup u kampanjama onaj pristup koji računa na emocije birača. Ljudi se i danas najlakše prevare lijepim riječima i obećanjima. Ljudi se i danas straše i zastrašuju sa drugim i drugačijim. Makar taj drugi i drugačiji nam bio dobar poznanik, komšija ili prijatelj. Valjda je došlo vrijeme da se počne govoriti jezikom razuma, podataka, analize prethodno obećanog i izvršenog, itd. Kako stvari stoje, u ovome smislu, ni ova kampanja ne donosi ništa novo. Nova lica i novi ljudi su obično samo istureni, neiskvareni, izborno neistrošeni ljudi koji ponekad naivno vjeruju da su oni sudbinski predodređeni da mijenaju svijet, a ponekad svjesno pristaju biti plastelin u rukama iste političke oligarhije koja vedri i oblači bosanskim nebom više od dvadeset godina.
Bosanski problem je u tome što nas niko nije naučio, informirao ili dovoljno motivirao da biramo samo one ljudi koji su u privatnom životu uspješni u najširem smislu riječi kazano. Naš problem je što dajemo glasove onima koji dobro i bez zamuckivanja znaju davati lažna obećanja, da na opravdane kritike bivaju hladni ko hladni kamen, da bez stida po peti ili šesti put izlaze pred narod i ponavljaju istu priču. Ili je možda još veći problem, što su se mnogi povukli u sjenu i više im nemamo mogućnost izborima produžiti ili oduzeti povjerenje. Oni stalno izbacuju nove ljude, kako bismo mislili da se dešavaju promjene, da dolazi neka nova snaga i pamet, a u biti oni vuku sve konce. Problem Bosne je u tome što vrlo odgovorne društvene funkcije s kojih se rukovodi i organizira društvenim, obrazovnim, ekonomskim i svakim drugim vidom života građana, ne obnašaju najstručniji, najpošteniji, najodgovorniji i najobrazovaniji među nama, već oni koji imaju dovoljno obraza da i po nekoliko mandata troše narodni novac, a bez vidljivog rezultata koji se ogleda u povećanju kvalitete života građana.
Rahmetli Alija Izetbegović je jedne prilike govoreći kome ne treba dati glas rekao da se ne glasa za one koji su se pretvorili u lokalne moćnike, za one kojima se ne zna porijeklo bogatstva, za one koji mnogo govore, a rade prijatne poslove (poslove bez posebnih napora, izazova, jasne odgovornosti,… a to su često držane firme, upravni odbori, razne komisije,…prim. S.S.), za one koji za sebe zahtjevaju glas. Ovakve principe bi potpisao bilo ko normalan. Ali, ovo je ostala izgovorena riječ koja je dobila gromoglasan aplauz – a onda zaboravljena. Zaboravljena jer je udarala u srž problema.
Neka se ovi principi ispune. Ništa više i ništa manje.
Bosna je prepuna onih koji su postali lokalni moćnici, koji vedre i oblače sredinom iz koje potiču, a jedini način kako su to postali jeste da su (bili) izrazito poslušni i da su spremni biti dio ekipe ili kako to vole kazati, mašinerije, bez skrupula. Lokalni moćnici koji nemaju nikakve privatne uspjehe. Njih uglavnom krase i ostala dva principa koja je rahmetli Izetbegović spomenuo, da su postali preko noći bogati, a jedino za što znate da su radili jeste da se bave politikom.
Uzmite olovku i pišite: Ko je lokalni moćnik u vašem gradu? Ko je bogat (ako se uopće i može saznati gdje i šta sve posjeduje), a da ne znate kako je do toga došao? Ko su slatkoriječivi ljudi koji su mandate i mandate proveli na čelu ili u upravnim odborima državnih firmi, zavoda za ovo ili ono, škola, bolnica, univerziteta,…? Ko za sebe traži glas? Pogotovo oni koji to traže po ko zna koji put. Ko to nikada nije zaradio novac svojim znanjem i sposobnostima u privredi? Valjda bi čovjek trebao znati i pokazati kako se zarađuje, troši i čuva svoj, krvlju i znojem zarađeni, novac da bi mu onda dali mandat i ovlasti da zarađuje, troši i čuva naš, narodni, zajednički novac.
Valjda bi najvažnije pitanje trebao biti: Ko je on ili ona? Šta je do sada u svome životu uspio uraditi? Uz svo poštovanje ili suosjećanje sa onima koji nemaju posao, a nalaze se na listama, valjda bi trebali konačno shvatiti da izbori nisu konkurs za posao na određeno vrijeme od četiri godine, sa mogućnošću reizbora. Valjda bi trebali birati one ljude koji znaju “praviti” novac, a ne one koji ga znaju samo trošiti. Valjda bi trebali birati one ljude koji su u svojim sredinama poznati kao čestiti i pošteni ljudi, bez obzira da li bili u partiji koja nam je manje ili više draga.
Ako u vama ili u nama ima vjere, iskrene vjere, valjda bi se trebali Boga dragoga bojati kome dajemo svoj glas. On nam zapovijeda da odgovorne službe i poslove povjeravamo onima koji su ih dostojni. Da li to, stvarno, radimo? Jesmo li, stvarno, svjesni da smo u svemu što se dešava našem narodu – saučesnici. Odgovorni saučesnici.
Za kraj navodim jedan princip kako ćemo prepoznati koliko su kandidati moralno, patriotski, društveni i ekonomski zreli, koliko stvarno brinu o zemlji čijim rukovođenjem se bave ili to bar žele. Zrelost koju spominjem razumijevam tako što pod njom podrazumijevam ukupne vrijednosti koje krase čovjeka, ali i ono što čovjek postigne vlastitim radom.
Onaj ko se natječe i ko želi da obnaša neku političku funkciju za koju je predviđena naknada iz budžetskih sredstava, trebao bi u najmanju ruku da svojim postupcima puni budžet u privatnom životu. Nije moralno, nije patriotski, nije ekonomski opravdano, da osoba koja prima plaću iz budžeta – tu plaću troši isključivo na robu koja nije proizvedena u Bosni. Apsurdno je da se u bilo kojoj instituciji države, od mjesne zajednice do državnog parlamenta i predsjedništva države koristi ijedan proizvod koji nije proizveden u Bosni.
Pogledajte predizborne sastanke, skupove, tribine,…. skoro pa je pravilo da se pred onima koji bi nas trebali učiti ekonomskom patriotizmu i učiti nas da brinemo o ekonomiji vlastite zemlje, kao preduvijet napretka, nalaze proizvodi susjednih zemalja. Za ovakve stvari bi u naprednim demokratskim društvima izbijali skandali, padale ostavke, akteri bi se prozivali u svim medijima jer nedovoljno brinu o ovako osjetljivim stvarima. Ovakvi ljudi samo prodaju maglu i žele samo dobiti nove dvije, odnosno četiri godine. Oni uopće ne brinu o ekonomiji ove zemlje. Oni uopeće ne osjećaju patnje naroda, jer ga ne gledaju. Oni ne žive s narodom. Oni ne posjećuju narod osim u predizbornim kampanjama. Oni se ne solidarišu s narodom javnom i transparentnom štednjom i pozivom na racionalizaciju troškova. Oni se ne solidarišu s narodom kupujući sasvim normalna auta. Oni voze auta koja ni u ludilu ne bi mogli priuštiti svojim novcem. Oni imaju obraza izmijeniti desetine funkcija u državnoj upravi, i nigdje iza sebe ne ostaviti jasan napredak s kojim bi mogli izaći pred narod.
Nemoralno je uvjetovati glasače asvaltiranjem puta, dovođenjem vode, izgradnjom škole ili ambulante,… To su osnovna prava svakog čovjeka. Ali, toliko smo moralno pali, da takve nemoralne ucjene smatramo dobrim djelom i uspjehom. Izabrani predstavnici nisu samo u državnim institucijama kako bi zadovoljili svoje glasače, nego sve ljude. Ako dajemo glas onoj partiji koja, da bi dobila naše glasove, obećava našoj općini, kantonu ili kraju, nešto, a to isto ne misle uraditi za svaku općinu, svaki kanton i na svakom pedlju bosanske zemlje gdje je to potrebo uraditi onda smo, dajući im glas, njihovi saučesnici. Temeljna vrijednost kojoj jedna vlast treba da teži i da joj zbog toga dajemo glas jeste – pravednost. Prema svakome.
Bosni trebaju ljudi koji na prazno ne obećavaju. Ne daju lažna obećanja da bi dobili glasove. Ne obećavaju izgradnju puta, uličnu rasvjetu ili sportsku dvoranu ako od njih dobije glasove. Jer, ako je ovo ovako, onda pristajemo da naš kandidat uz našu pomoć bude nepravedan prema drugima, a sve kako bi ispunio obećanje. Niko nema pravo da državnim novcem kupuje glasove. A to se kod nas upravo dešava. Nama trebaju političari koji će obećavati pošten i pravedan pristup. Nepravedno bi bilo da jedno selo dobije rasvjetu, a drugo nema ni osnovnu školu. Bez obzira kojoj političkoj partiji dali glasove. Ovakav pristup bi, siguran sam, privukao ogroman broj onih koj su davno prestali izlaziti na izbore. Privukao bi sve moralne i poštene građane.
Ogroman broj našeg naroda – glasači na koje se sad računa, živi na ivici siromaštva i jedva sastavljaju kraj s krajem, a oni koje oni budu izabrali će upravljati i trošiti novce zarađene znojem ljudi iz realnog sektora koji, ustvari, jedini pune budžete. To je velika odgovornost i treba je dati ljudima koji su je dostojni.
Da i ovaj tekst ne bi prerastao u dugometražni ovdje stavljam tačku na i. I na kraju, naravno, očekujem da ćemo dati svoj glas onima koji ga zaslužuju. Jer znamo da Bog dragi sve zna i vidi.
