Za čitanje potrebno oko 3 min.
Naša zabavljenost prošlošću i ljudima iz prošlosti, rješenjima i događajima iz prošlost do te mjere nas zarobljava da to smatramo normalnim. Naše nauke su postale nauke o prošlosti. Naš govor o društvu je postao govor o prošlosti. Naš govor i pisanje o nama je, jako često, govor i pisanje kroz prizmu prošlosti.
Kada govorimo i mislimo o islamu i muslimanima, gotovo da je prošlost uvijek tu negdje iznad glave.
Danas bi prave škole i društvo trebale da obrazuju i pripremaju djecu za život i efektivni rad između 2030-2050., a čini se da ih ne pripremaju ni za život u 2019. nego za prošlost. Oni jedino mogu biti sluge onima koji misle i planiraju budućnost – ma gdje bili – u Bosni ili Njemačkoj.
Pretraživao sam u Googleu “Islam and Muslims 2050”. Pogodite šta se pojavilo u rezultatima pretrage?
Da, tekstovi o demografiji. Mi se samo busamo u prsa (i tako nas drugi i tretiraju) koliko nas ima. Pa ima više, nemoj da kažem čega, pa ništa ne znači njihov broj.
I sva naša priča završava pričom o milionima muslimana spremnih da budu najgladniji, najjadniji, najzaostaliji, najsiromašniji,… i da se njihova krv stalno i jedino prolijeva. I da, imamo bogatu elitu iz kraljevsko-prinčevsko-predsjedničkih-političarskih porodica i njima bliskih prijatelja, širom muslimanskog svijeta, koji su intelektualni i neslobodni kepeci sa mnogo para u džepu ili u bankama, a nimalo morala i davno izgubljenog ponosa i časti.
Razmišljam….
Šta treba da se desi pa da se okrene priča o povijesti na priču o sadašnjosti (ali oslobođena od dnevno-političkih tračeva) i budućnosti? Šta se mora desiti da se unaprijede naše škole, organizacije, institucije,…? Da postanemo svjesni kreatori svoje budućnosti tako što ćemo prestati pričati kako je nekada nešto bilo dobro i organizirano, nego ćemo danas, ovdje i sada, (u)raditi sve da budućnost učinimo boljom, smislenijom i izvjesnijom i za sebe i za svoju djecu?
Ko to može i ko to hoće uraditi?
Sumnjam da će to uraditi ljudi koji žive u prošlosti. Pogotovo to neće uraditi ljudi koji se boje promjena i budućnosti i kojima je osnovna parola i životni moto “Ne talasaj!” ili “Šuti, čuće te ko.” ili “Previše pričaš!” ili “Valja drugima, valja i meni!” ili “Ne ispravljaj krivu Drinu!” ili…. Neće to uraditi ni oni koji ne uzimaju pouke i lekcije iz prošlosti – gradeći budućnost.
To moraju uraditi neko između nas.
Oni koji, gledajući u ogledalo, umjesto mačke vide lava, umjesto čovjeka sa potonulim lađama vide čovjeka sa nadom, umjesto čovjeka sa frustracijama i bezizlaznim stanjem vide čovjeka sa prilikom i izazovima, umjesto čovjeka koji se boji ljudi da vide čovjeka koji se samo Boga boji, umjesto čovjeka koji misli samo na sebe da vide čovjeka koji misli i o drugima,… da vide čovjeka koji želi da bude bolji nego što jeste.
To ne mogu uraditi ljudi kojima je važnija priča o 8. martu, rezultatu utakmice između Porta i Rome ili ko je prošao dalje u Zvezdama granda, od njihove sudbine i sudbine njihove djece. Njihove dunjalučke, a posebice ahiretske sudbine. To ne mogu uraditi oni kojima umjesto lava u ogledalu ne smeta odraz pokislog miša.
To mogu uraditi samo oni koji svjesno i ponosno stanu pred Gospodara i svim svojim bićem i onim što posjeduju budu spremni služiti, da baš tako, služiti Gospodaru popravljajući stanje muslimana gradeći svoje i njihovo sutra. A to se ne može desiti s mindera, iz kreveta, iz kafića, sa Facebooka i Instagrama, nego iz islamskog porodičnog ambijenta, iz škole, iz biblioteke, sa jasnom vizijom, dobrom organizacijom, dobrim planom i spremnošću na (samo)žrtvu. Da bi se to desilo treba prestati živjeti u prošlosti i biti bolji. Mnogo bolji… na svim poljima.
Zato, budi bolji… Budi od ovakvih.
