Za čitanje potrebno oko 11 min.
Ja nisam kriv što nemam dar za vjerno i detaljno opisivanje. Možda sam i mogao da to razvijam tokom proteklih godina moga života, da sam čitao više nego što jesam i onda se fokusirao i analizirao kako to drugi rade. Valjda bi ovo što ću vam sada pokušati objasniti i vašem razumijevanju približiti bilo kudikamo jasnije nego što će biti. Ali, trudiću se koliko znam i umijem. Pa da krenem.
Ne zamjerite mi što ću vam, upravo u pokušaju da me dobro razumijete, ponavljati ono što vi već znate i što ću evo ovako s brda – s dola nabacati sve ono čega se sjetim i što me impresionira. Ne baš impresionira; začuđuje, žalosti, pomalo ljuti;… razočarava.
Naime, bezbeli da ste čuli da postoje zemlje u kojima je pravilo da vozači voze lijevom stranom puta, odnosno suprotnim smjerom. Da se razumijemo, moje prvo iskustvo nije vezano za zemlju gdje to pravilo vrijedi, već su se slijedom nekih okolnosti (koje ne bih sad spominjao) neki vozači iz tih zemalja našli u zemlji gdje živim. I kao što pretpostavljate oni su počeli voziti kako su naučili. Zanemarili su mjesto gdje su došli, pravila u zemlji gdje su došli i nisu ih uopće interesirali razlozi zašto je to drugačije regulisano nego u toj nekoj drugoj zemlji.
Ruku na srce, bivalo je kod nas ljudi koji su u bližoj i daljoj prošlosti putovali u te zemlje i dobro se upoznali sa pravilima saobraćajne kulture koja je tamo vladala. Nisam ih nikad pitao jesu li, ali možda jesu i sami pod raznim utjecajima u kojim su se našli, ponekad se ili stalno, utapali u – za taj prostor i vrijeme – uobičajenu matricu ponašanja u saobraćaju.
Da se vratim tamo gdje sam stao, a stao sam kod onih koji su naučili voziti u nekom drugom podneblju i kada su došli u zemlju gdje ja živim (i vozim) nisu se prilagođavali saobraćajnoj kulturi mjesta gdje su došli već su nastavili po svome. Nisu se oni posebice obazirali na saobraćajne znakove, kvalitetu puteva, vrstu i modele vozila, a ako hoćete baš nisu hajali ni na ministarstvo saobraćaja i njegove radnike koji su radili na održavanju puteva i koji su učili ljude voziti, ponašati se u vožnji, poštovati druge vozače, ponašati se odgovorno tokom vožnje i sl.. Ti se nisu obazirali ni na kakve institucije, pravila, instruktore vožnje i inače sve ljude koji uređuju tu oblast…
Naravno, svaka nova praksa u jednoj sredini privuče pažnju ljudi. Pa i vožnja suprotnim smjerom puta. Neki su to smatrali ludošću i bezobrazlukom, drugi su se povodili za buntovnicima i smatrali da je to cool.
Nego, sjećam se kao dijete koliki sam pritisak vršio na roditelje da mi kupe farmerice marke POP 84. Možda sam tad imao nekih deset – dvanaest godina i nisam ja imao pojma ni šta je kvalitet, ni da li je moguće za cijenu tih jednih kupiti dvoje drugih, niti sam obraćao pažnju na njihove roditeljske savjete kojim su me blago nastojali odvratiti od takve pomisli… Nisu uspjeli… Oni su bili najgori roditelji koji nisu imali pojma šta znači imati farmerice POP 84. Jer, ako ih imaš – bio si glavni. Bio si drugačiji od mnogih. Jest da se ni sam nisi nekad osjećao ugodno, ali.. važno je bilo biti drugačiji.
Tako su i ovi dobrodošli gosti polagali vozački ispit negdje drugdje i onda došli sa svojim pravilima, sa svojim vozilima, sa usađenim savjetima svojih instruktora vožnje. Njihova auta su bila poput naših – ja kakvo bi auto moglo biti – osim kod nekih detalja. Detalja kojima su oni pridavali posebnu pažnju. Recimo, nas nisu učili da je glave vrijedno kako će ti izgledati farovi – već da služe svojoj svrsi, niti su nas učili da je od presudne važnosti za kvalitetnu vožnju i stizanje na cilj važna boja vozila. Ili, da li voziš podignutih ili spuštenih stakala. Ali, ovi vozači ne samo da nisu hajali na ambijent gdje su došli oni su počeli upirati prst sumnje u ispravnost shvatanja i način vožnje, pravila vožnje i počeli govoriti da je najispravnije voziti kao što oni voze. Bili su zaljubljeni u sebe i svoje. Razumljivo. I ja volim svog učitelja koji me učio, ali dobro se sjećam njegovih riječi o izuzetnoj važnosti kulture u saobraćaju. O tome da nije važno samo o sebi brinuti, nego voditi računa i o drugima i poštovati druge. Pogotovo ako voze po propisu.
Ovoga trena mi naumpade priča o čovjeku koji, vozeći se autoputom sluša obavijest na radiju koja kaže da se upozoravaju vozači na oprez jer jedan vozač vozi suprotnim smjerom, a on, ni pet ni šest – Kako, bolan, jedan – svi!
Helem, da se vratim. Svaki oblik suprotstavljanja autoritetima, pravilima, starijima… je neki oblik buntovništva. Neka vrsta puberteta. Jer, u pubertetu mladići smatraju da su jedino oni pametni, da jedino oni znaju, da svijet s njima počinje i da svi oko njih nemaju pojma i da su u krivu. To buntovništvo i mladalački polet je simpatičan dok ne pokuca u tvojoj kući. Onda se valja s njim nositi i pitati – Allahu dragi, jesam li ja bio ovakav? Sreća, pa to stanje prođe. Kod najvećeg broja. Neki ostanu mentalne pubertetlije do penzije, ali se i s takvima naučimo nositi jer su to, na kraju krajeva, sve naša djeca; sve je to naše gore list i mi ih volimo.
I tako, taj oblik nekog buntovništva, vožnje suprotnim smjerom na putu je privukao i bilo je cool za mlade ljude. Ljude, koji nisu nikako ili vrlo malo vozili. Koji nisu učili voziti pred instruktorima u svojoj zemlji. Prve informacije o vožnji i strani puta kojom treba voziti, vrsti i boji vozila kakva je poželjno imati, saobraćajnim znakovima i saobraćajnoj kulturi oni su naučili od gostiju. Preko noći su postali bitni i počeli upirati prstom u sve i svakoga i kad je trebalo i kad nije trebalo. Još su im ti gosti uspjeli obezbijediti ili bar ih upoznati kako da pohađaju saobraćajne škole u njihovim zemljama;
Eh, dok su gosti, jer ovo je zemlja koja poštuje i voli goste, vozili i dok voze suprotnim smjerom i dalo se nekako. Ali kada su se naši momci počeli ugledati na goste i uz njihovu pomoć i posredovanje otišli i završili škole i zanate u zemlje odakle su gosti onda je počelo dolaziti do većih smetnji i zastoja u saobraćaju. Naši momci, naše gore listovi, nisu ostali učiti saobraćajnoj kulturi tu tamo raju gdje su se školovali, već su se vratili odakle su i otišli s namjerom da voze kako su naučeni – suprotnim smjerom. I ne samo da voze – nego da druge uče voziti tako. I opet kao tolerantan narod, vjerujući da će ‘nadoći’ i da će nakon nekog vremena shvatiti da vožnja suprotnim smjerom i nije baš najvažnija stvar za uspješan dolazak do cilja kojem putujemo, nalazili smo razumijevanje. Šûtali, durali, razgovarali, uvjeravali se… I nakon nekog vremena shvatili da oni, u biti, uživaju u međusobnom uvjeravanju, raspravi i ubjeđivanju. Naučili smo voziti pažljivije i ako se desi da svojom ili njihovom voljom budemo uvučeni u raspravu i razgovor, onda saslušamo njegove mehke i tople, katkada grube i s podsmijehom upakovane savjete kako je voziti suprotnim smjerom bolje, ljepše i korisnije. Naučili smo ih slušati kako govore da na našim putevima ima popucalog asfalta, korova; da su se negdje grane, koje smetaju u vožnji, nadvile nad putevima; kako su neki saobraćajni znakovi počupani i pobacani; kako instruktori ne rade svoj posao dobro i kako su domaći vozači, često uz prešutni blagoslov, a nekad i podršku instruktora vožnje, naučili voziti drugačije i da su iznevjerili vlastita pravila vožnje; kako su primijenili i jedni i drugi tuđe principe i pravila vožnje; kako se ne drže vlastitih pravila vožnje jer im iz nekih razloga ne idu na ruku, itd. Ruku na srce, svjesni smo i mi mnogih primjedbi koje se s uživanjem nabrajaju i znamo da se valja s njima suočiti. Pogotovo ako pogledamo da tek desetak procenata ljudi uopće vozi, a trebali bi svi voziti s nama.
Ostaje čuđenje kako neki (mnogi) ne mogu, neće ili ne žele shvatiti da smjer vožnje nije najvažnija stvar u vožnji. Jeste utoliko važna da može izazvati haos i sudare u saobraćaju. Mnogo je važnije brinuti o saobraćajnim znakovima pored puta koji su bili i više ih nema; mnogo je važnije brinuti o korovu, trnju i granama koje svima smetaju; mnogo je važnije da bratski, zajedno, vozimo istim smjerom i popravljamo ispucali asfalt, potkresavamo grane koje smetaju, radimo na popravljanju auta kojim vozimo…
Ako pobrojimo sve aspekte vožnje, prevozna sredstva, stanje puteva, upravu za održavanje cesta i osposobljavanje instruktora vožnje – valjda bi trebali shvatiti da je 99% stvarnih poteškoća zajedničko svima nama. I onda ostaje čudno, zaprepašćujuće čudno da se insistira na onih 1% gdje se razlikujemo.
Mnogi su putovali u zemlje gdje se naš smjer vožnje smatra suprotnim i vidjeli, također, da i taj tamo narod ima toleranciju prema nama dok vozimo za njihovo poimanje vožnje suprotnim smjerom. Jer i oni znaju da smo mi ovako podučeni. Nisam čuo da se desilo da su neki naši instruktori vožnje ili iskusni vozači (a možda da taj virus podučavanja drugih vožnji suprotnim smjerom i kod nas negdje čuči) druge ubjeđivali da je njihov smjer pogrešan i manje vrijedan.
Sve da i jeste vredniji, i bolji, i efektivniji, i da ima više argumenata da se vozi tom suprotnom stranom, šteta koja se pravi insistiranjem na tome je nemjerljivo veća. Iz toga proizilazi prijezir, mržnja, zavist, neprijateljstvo, isprazna rasprava… smutnja. Sudari… hej, sudari!
Sasvim sam siguran da bi, naprimjer, veća korist bila zajednička briga o prebrzoj vožnji i vozača i instruktora ili pak o tome da mnogi naši sunarodnjaci, braća i sestre, uopće ne znaju voziti, neki da voze samo dva puta godišnje, neki jednom sedmično, a rijetki svakodnevno. Umjesto da dopiru do onih koji ne znaju voziti, zbunjuju se oni koji već voze. A često kada i dopiru do njih, uče ih da njihov sjedobradi djed, prekrasan i pažljiv vozač loše to radi. I da je njihova vožnja bolja i ljepša.
Helem…
Sanjam vrijeme u kojem ruku pod ruku, zajedničkim snagama, vođeni zajedničkim interesima i brigom o našem narodu, prestanemo u prvi plan isticati naše razlike, već naše zajedništvo. Iako se u ovom tekstu popularizira kamen spoticanja, namjera je, da se taj kamen ukloni.
Ovim putem će zasigurno ići oni mudriji, iskreniji, cilju predaniji.
