Za čitanje potrebno oko 8 min.
Čitao sam neke knjiga dva puta. Rijetke više od toga. Sjećam se, na bljeskove, kako sam nešto bio razumio kada sam prvi put čitao, a kako sam iste riječi razumijevao nekoliko godina kasnije. Obzirom da imam običaj podvlačiti ono što me impresionira, neku novu i originalnu misao, važan podatak,… onda se nekad začudim, nekoliko godina kasnije, i pitam se šta sam u tome nekada vidio. Baš to što sam nekad prije podvukao žutim ili zelenim markerom, u drugom čitanju ne bih.
Slično je i kada po drugi, treći ili ko zna koji put posjetiš neku zemlju ili grad uvijek nešto novo vidiš i osjetiš. Ne mislim novo na način da to nisi nikada vidio prije nego gledaš potpuno istu turističku atrakciju, znamenitost, piješ kahvu ili čaj u istom restoranu,… ali, osjetiš nešto drugačije, primjetiš nešto što prije nisi.
Zato kažu neki mudri ljudi da Časni Kur’an, pored toga što su u njemu propisi o onome šta se mora, treba, šta je bolje ili šta baš nije dobro govoriti i raditi, šta ne treba i šta se ne smije, i informacije o onome što je bilo i šta će biti i kako se prema tome ispravno odnositi, ima prostranstva smislova i značenja, poruka i pouka koje čovjek, svakog novoga puta kada Ga čita, srčano i predano, pronađe. Što se insan više daje Kur’anu to se Kur’an više daje njemu. Što više čovjek putuju kroz Kur’an to sreće na istim stranicama nove i nikada neponovljene iskre mudrosti koji na njegovom srcu i duši ostavlja nove i nikada ne ponovljene smislove.
Kao što čovjek može slušati i ništa ne čuti, čitati i ništa ne pročitati, nečim se stalno baviti, a ništa korisno ne uraditi, isto tako čovjek može stalno čitati Kur’an, a da on nikakav trag na njemu ne ostavi. Ne zato što to Kur’an ne može, nego zato što je čovjek (ne)svjesno zatvorio sve prilaze svome srcu i razumu. I onda nisu slijepe oči koje čitaju nego srca koja ne shvataju.
Primarno pitanje koje treba da je stalno pred očima odgovornih tumača Allahove Knjige danas jeste kako Kur’an shvatati danas? Ako ga čitamo isključivo povijesno i smatramo da je o njemu sve već kazano, onda vršimo nasilje nad njegovom vječnom i za sva vremena primjenjivom porukom. Ali, hajde da postavimo jedno hipotetičko pitanje:
Da se Kur’an sada objavljuje, u ovome vremenu, da li bi bio isti ovakav kakav jeste ili bi se nešto drugačije kazalo? Da je Poslanik, s.a.v.s., danas živ da li bi možda nešto prešutio ili drugačije kazao, e kako bi ga ljudi koji ga danas ne razumiju bolje razumjeli. Znači, da li bi Kur’an izostavio ili bi neke ajete „bolje“ objasnio i s više pažnje ih objavio, a sve zbog ljudi koji Kur’an selektivno čitaju, pogrešno razumijevaju ili svoje mišljenje i iskustvo stavljaju ispred vječnih poruka. Blasfemično je pomisliti da bi se desile bilo kakve preinake, a povjerovati u to bi graničilo sa nevjerstvom. Jer, to bi značilo da se Kur’an smatra knjigom iz 7. vijeka i da je njegova primjena jedino moguća u tom vremenu. A nije tako. Ne zato što samo u to vjerujem, nego zato što naprosto nije tako i to se može vrlo lahko braniti. Kur’anske poruke su svevremene pa i onda kada to neko može uočiti ili shvatiti.
Ako se Kur’an čita kao povijesna knjiga i ako mu se sudi sa iskustvom čovječanstva četrnaest stoljeća kasnije onda, naravno, da ti koji ga tako čitaju imaju problem u njegovom shvatanju i razumijevanju. Ali, ako se Kur’an čita kao vječna knjiga sa vječnim istinama i porukama, pa i onda kada njegovi naputci nisu u skladu sa našim viđenjima i shvatanjima, onda on biva inspiracijom i korektivom ljudskog ponašanja, razumijevanja i načina življenja. Da bi bolje shvatili, on bude muslimanima ono što je danas u jednoj državi najsvetije, a to je ustav. Čovjek se drži ustava i zakona i onda kada se s njima baš i ne slaže i negdje duboko u sebi vjeruje ili bar želi vjerovati da su ustavni principi vrijednost koju valja čuvati i poštovati. E, ako je Amerikancu, Švicarcu, Nijemcu ili Fincu… ustav najvažniji dokument u državi, onda je sasvim za očekivati da Kur’an bude najvažniji dokument muslimanu.
Razlika između svih knjiga i svega šta je napisano u povijesti ljudskog roda na jednoj i Riječi Božije, na drugoj strani, je u tome da su sve knjige podložne povijesnoj kritici i ocjeni da li je neko bio više ili manje u pravu. Apsurdno je, na primjer, suditi Ibn Sinaovom Kanunuiz ove, 2019. godine, sa svim iskustvom moderne medicine, i smatrati tu knjigu primitivnom. Kao što se Kanunjedino ispravno može čitati ako ga povijesno kontekstualiziramo, Časni Kur’an se može jedino ispravno čitati ako ga povijesno nekontekstualiziramo, nego da njegovo razumijevanje kontekstualiziramo i da uzmemo da on nama sudi, a ne mi njemu, da on nama objašnjava ko smo i šta smo, a ne da mi uzimamo sebe za mjeru i da sudimo kakav on jeste ili nije. Kur’an nama kazuje šta moramo promijeniti, a ne mi da ocjenjujemo šta je u njemu pogodno ili nije pogodno kazano i šta bi trebalo, Bože oprosti, promijeniti.
Autor Kur’ana je Uzvišeni Allah i Kur’an je vječna Riječ Njegova. On nadilazi ljudsko iskustvo i čovjek, makar imao iskustvo 1000 godina, ne može Kur’anu biti mjera, nego mora uzeti Kur’an mjerom sebi.
E, ako ljudi shvataju Kur’an drugačije, ako ga razumijevaju shodno svome stepenu spoznaje svijeta i univerzuma, onda je za očekivati da ljudi sve drugo razumijevaju i misle ne onako kako ono jeste, nego onako kako oni misle da jeste.
Ima jedna sjajna izreka koja kaže: „Ako ostavite prostora da vas ljudi pogrešno razumiju oni će vas, zasigurno, pogrešno razumjeti.“ Ovo bi značilo da je najbolje onda šutati i ništa ne govoriti da ne bi bio pogrešno shvaćen, ali valja kazati da se i šutnja može svakako shvatati i da je, u biti, šutnja nekada najglasniji govor. Samo taj govor valja znati i moći razumijeti.
Zato nije dobro nikome suditi ili nekoga osuđivati zbog toga što nešto drugačije razumiju, a ne onako kako bi neko htio. Razumijevanje napisanih ili čutih riječi je isto kao prosijavanje, previjavanje i trijebljenje pšenice. Nije pšenica kriva kakvim je sve sitima siju i prosijavaju i kakve joj sve etikete lijepe.
Ono što je primarno važno, svima nama, jeste da kada govorimo i(li) pišemo nastojimo biti, prije svega, do bola iskreni i da se trudimo biti što jasniji. Jer, mi smo za to odgovorni. Oni koji slušaju ili čitaju su odgovorni za svoje razumijevanje.
U povijesti islama je mnogo krvi proliveno i mnogo zla zasijano i požnjeveno zbog pogrešnog razumijevanja, isključivosti i zaljubljenosti u svoju verziju istine.
Pa tako nalazimo da veliki broj muslimana Ibn Arebija smatra šejhom nad šejhovima, a drugi ga časte nevjerstvom i smatraju zabludjelim. Ili, jedni smatraju da je šejhu-l-islam Ibn Tejmijja najbolji i najpronicljiviji tumač riječi Božije smatrajući da poslije njega nema potrebe išta govoriti, a drugi opet kazuju da to nema smisla i da o Kur’anu Časnom trebaju i moraju kazivati alimi iz svih generacija.
Greška je suditi bilo kome, pogotovo jezikom isključivosti. Ono što je potrebno i pohvalno u svakom vremenu jeste ono tumačenje Kur’ana i Sunneta, koje smatramo ispravnim i najboljim, prenijeti i nastojati omiliti uhu, očima i srcima muslimana tražeći u tome Allahov blagoslov (teblig). Svako nasilno nametanje ili prisilno standardiziranje i izdizanje razumijevanja na razinu nepromjenjive riječi zakona, ono što mora biti trajno živo u ummetu se, a to je razumijevanje, umrtvljuje. Posljedica isključivosti jeste nasilje, a najbolji rezultat jeste stanje u muslimanskom svijetu danas.
Stepen razumijevanja svijeta nije kod svakoga isti i najgore je suditi drugome stepenom svoga razumijevanja. Rekao bih da problemi muslimana danas imaju podjednako zahvaliti nezainteresiranosti za razumijevanju islama s jedne, i zbog nametanja svoga razumijevanja kao jedino ispravnog drugima, s druge strane. Ramazan je prilika da se jedno od ovo dvoje počne, a drugo prestane činiti. Imamo li snage za to budućnost će pokazati.
