Za čitanje potrebno oko 6 min.
Ovaj tekst je napisan i objavljen 11. januara 2018. godine i bio je povodom da knjiga “BUDI BOLJI ČOVJEK” ugleda svjetlo dana…
Tog 10. januara 1993. godine su se odvijale posljednje pripreme za akciju Munja. Jedinice 505. viteške bužimske brigade su se pripremale za jednu od svojih najbriljantnijih akcija.
Bio sam član Komande Brigade u personalnoj službi i moj je zadatak bio brinuti o popunjenosti jedinica kao i što brže i efikasnije obavještavanje i slanje na teren jedinica koje su bile u pripravnosti.
U učionici koja se prije par godina zvala “Učionica ruskog jezika” bila je smještena personalna služba.
Par metara od stola za kojim sam radio bila je postavljena niska gusana peć iz koje se širila ugodna toplina.
Bio sam sam.
U kancelariju je ušao moj otac Husein noseći đugum, nešto malo kahve, šećera i dva fildžana.
Htio je da pijemo kahvu zajedno.
Nešto se baš ne sjećam da sam tad volio i pio kahvu. Znam samo da sam rekao da nisam baš raspoložen i neka on pije.
Ne sjećam se o čemu smo pričali, ali vjerujem da je sve bilo u znaku polaska jedinica prema Ćorkovači i prema položajima gdje će se u jutarnjim satima desiti velika bitka.
To su bili zadnji trenuci, zadnje minute kada sam bio sa svojim ocem. Kada sam s njim razgovarao.
I to je bila kahva koju nisam popio s njim.
Te kahve sam se sjetio mnogo, mnogo puta,… Neću kazati da sam se korio ili ljutio na sebe zbog toga jer znam da je tako moralo biti, ali eto ne mogu se oteti a da ne kažem da bih volio više nego išta na svijetu da sam bar jedan fildžan popio. A nisam.
Selamili smo se. Otišao je. Poslije sam razmišljao i shvatio da nikada prije otac nije došao da pijemo zajedno kahvu.
Vjerovatno je to neki predosjećaj koji ga je natjerao da to uradi i ne može se to razumjeti i shvatiti onda kada se dešava, nego tek onda kada bude kasno da se promjeni.
Sutradan su se munjevitom brzinom smjenjivale vijesti o osvajanju kota, zarobljenom oružju, ubijenim četnicima,…
Dolazile su vijesti o našim ranjenim borcima… Poginulim.
Sjećam se da sam imao informaciju da je poginuo T.F. i da sam gledao članove njegove porodice baš onda kada su im saopćili da je njihov najdraži poginuo. Razmišljao sam kako je to težak trenutak.
Tek kasnije ću saznati da je u tim trenucima i moj otac poginuo… Nisam znao… Nisu mi odmah mogli reći. U vrijeme dok su saborci i prijatelji iz komande provjeravali da li je vijest tačna, ja sam vršio svoje zadatke slušajući radio i neku srpsku stanicu na kojoj je izvještavano o hrabrim srpskim vojnicima koji su odbili napade i nanijeli žestoke udarce muslimanskoj vojsci…
Moj pretpostavljeni R.I. je negdje oko 18 sati ušao u kancelariju. Bio je ozbiljan i blijed. Rekao mi je da ugasim radio jer mi ima nešto kazati.
U tom trenutku sam znao. Samo nisam znao da li je otac ranjen ili poginuo.
Rekao je da mu je žao što mi to mora kazati ali…: “Otac ti je poginuo”.
Tada nisam znao (tek sutradan ću saznati) da je tijelo moga oca bilo između linija i da su ga četnici te večeri izvukli, jer je bio bliže njima, na svoju stranu. Nekoliko dana su trajali pregovori o razmjeni desetina četnika za naših nekoliko poginulih boraca koji su ostali u njihovim rukama.
Kada sam došao da se raspitujem šta, kako, gdje,… kada će biti dženaza… saznao sam da se prvo mora desiti razmjena. Čine sve da to bude što prije…
Iako se ne sjećam da sam to rekao, kasnije su mi kazali da sam tada kazao da ne daju žive zarobljene četnike za tijelo moga oca, makar ostalo na četničkoj strani, nego da sa zarobljenim živima traže razmjenu za naše zarobljene borce.
I danas bih tako postupio.
Nego, ovo želim kazati…
Mi imamo naše porodice… Osobe koje volimo i do kojih nam je stalo. Ali, često zaboravimo na to… Često zaboravimo koliko nam je neko važan samo zato što ga imamo i što je uvijek tu kada ga trebamo.
Zaboravljamo da smo okruženi ljudima koji nemaju ono što mnogi smatraju da se podrazumijeva…
Recimo, zamislite samo koliko je djece, sada su to odrasli i porodični ljudi i žene, odraslo a da nikada, nikada nikoga nije zovnulo “Babo… Oče…”
Ja nisam dvadeset pet godina nikoga nazvao ocem…
Naravno, bilo je teških trenutaka, životnih faza, kada je falio… Ali, nekakva posebna smirenost, ponos, čast,… se tada javljala jer sam znao da je moj otac dao svoj ovodunjalučki život na najčasnijem mjestu i u najčasnije vrijeme…
Ono o čemu često mislim jeste da se najiskrenije nadam da ću biti sa svojim oce na budućem svijetu… Ako Bog da…
I onda se tokom života, iskušenja, problema,… sjetim svega ovoga i kažem sebi – “Ne smiješ izdati…. Ne smiješ posustati… Ne smiješ se na Sudnjem danu pojaviti, a tvoj otac te ne želi vidjeti…”
Ja sada imam šest godina više nego je on imao kada je napustio ovaj svijet. To mi govori da je život kratak.
Da je smrt blizu i da valja biti spreman za povratak.
Zato, brate i sestro,
ako imaš oca i majku, brata i sestru, suprugu ili supruga,… provodi vrijeme i trenutke s njima.
Kada pijete kahvu sa svojim najdražim, znajte da postoje ljudi koji bi za samo jedan fildžan kahve sa svojim ocem, sa svojim poginulim sinom, sa svojim mužem, sa svojim bratom,… dali sve na svijetu…
Prije dvadeset pet godina sam zadnji put vidio oca… I nisam popio kahvu s njim. Volio bih da jesam.
Nadam se… da ćemo je u džennetu piti. Ako Bog da.
Hoćete li vi piti kahvu sa svojim očevima u džennetu zavisi o njima i o vama.
Zavisi o tome kako ćete živjeti i kako ćete umrijeti.
Nadam se da će vam ove riječi pomoći da znate pravi odgovor.
You must be logged in to post a comment.