Za čitanje potrebno oko 11 min.
Istraživanja pokazuju da intimni životi ljudi koji gaje i čuvaju neke tradicionalne vrijednosti su neopisivo bogatiji, kvalitetniji i jednostavno bolji od ljudi koji žive u sekularnim vezama.
Nije bilo tako davno kada je tema intimnosti supružnika bila tabu. Poneko se tu i tamo stidljivo usuđivao (pro)govoriti i ukazivati na važne aspekte intimnosti koja je stara koliko i čovjek sam.
Draž i žudnja za saznavanjem, pomiješana sa slatkim izazovom ne(dovoljne) informiranosti, šta se dešava iza vrata spavaće sobe supružnika je kroz povijest bivala umotana u brojna vela intimnih jednačina i nejednačina sa ko zna koliko (ne)poznatih. Naši stari bi znali kazati da će svako saznati ono što treba da zna onda kada mu to bude trebalo i da se kroz povijest niko nije bunio što to nije znao prije nego mu je trebalo.
A onda je došlo moderno doba i sve se nekako poželjelo saznati, sva vrata otvoriti i sva vela, ma koliko ono što pokrivaju bilo interesantnije pokriveno nego otkriveno, strgati i sve u potpunosti razgoliti.
Sve snažnije bujanje ljudskog ega ogrnutog u raznolike sekularističke pokrete imalo je za cilj razračunavanje sa svim religijskim dajući svemu onome što je na religiju mirisalo etiketu nazadnosti, neslobode i nekompatibilnosti sa ljudskom prirodom koja, valjda, teži apsolutnoj slobodi. U svakom tradicionalnom društvu se sferi intimnog prilazilo s posebnom pažnjom, čak su se donekle tome davale određene karakteristike svetosti.
Iako se često spominje ostaje dilema šta se pod pojmom intimnost podrazumijeva. Šta je ustvari intimnost? Sve više se govori o krizi, pomanjkanju ili nestanku intimnosti.
60-tih godina prošloga stoljeća, sve snažnije raspoloženje protiv rata u Vijetnamu, moralno raspojasani muškarci i žene su parolom “Make love, not war” najavili jedno novo vrijeme. Oni su, naime, smatrali da je brak isuviše krut, ograničavajući i suprotan pretpostavci da su ljudi apsolutno slobodni. Zastupali su stajališta gdje svaki čovjek ima pravo da sa sobom i svojim životom radi šta želi i da može kada hoće, gdje hoće i sa kim hoće ima seksualne kontakte (free love).
Pojam “slobodne ljubavi” je zvučao veličanstveno, oslobađajuće, moćno, poželjno… Na kraju je ispalo da je to bila ljubav bez obaveze, bez pripadanja, bez bračnog ugovora, bez emocija, bez porodice,… Vrijeme koje je uslijedilo je obilježeno patnjom i posljedicama te i takve ljubavi.
Ovdje se, ustvari, desila zamjena stvarne ljubavi sa seksualnom aktivnošću bez bilo kakvih obaveza što je rezultiralo gubljenjem poštovanja prema intimnosti.
Ovo je, naravno, slučaj sa onim osobama ili društvima koja su se nastojala profilirati kao sekularna, kako smo to prethodno spomenuli. Poštovanje i poseban respekt spram intimnosti unutar religijskih zajednica je ostao da vrijedi i ugrožen je u onoj mjeri koliko se te zajednice odmiču od onoga na čemu su ustanovljene i primiču društvu bez Boga.
Onaj ko računa da bude musliman treba znati da nema slobodne ljubavi i da se nimalo smanjenim intenzitetom respekta gleda na intimnost danas nego što se gledalo prije. Za muslimane nema i ne može biti nikakve seksualne revolucije.
Poruka islama ne potire i ne negira da čovjek ima određene potrebe ili nagone, ali im stavlja mjeru i traži od čovjek da kontrolira i gospodari tim nagonima, potrebama, zahtjevima, čežnjama,… Ili im gospodariš ili im služiš. Tema ovoga teksta nije ni konzumerizam, ni hedonizam, ni individualizam, ni egoizam, ni narcizam,… a o svakom od ovih pojmova bi se moglo govoriti na sličan način kao što, evo, govorimo o otetoj intimnosti jer svaki od njih na sličan način ugrožava neki aspekt života čovjeka. Govoriti ljudima, pod opaskom ili parolom da on u potpunosti gospodari svojim životom i da može da radi šta želi, da mu treba više uživanja čovjeka činimo ludim ili mu se nudi da bude ono što on nikada nije bio i, bez strašnih posljedica, ne može biti.
Mogli bi navoditi bezbroj primjera da čovjek nije niti može biti apsolutno slobodan. Svaki pokušaj njegovog navodnog oslobađanja od općeprihvaćenih, religijskih, društvenih, tradicionalnih i sl. normi njega samoga vodi u neku drugu neslobodu ili to ima svoje strašne posljedice.
Općeprihvaćene norme u komuniciranju nalažu da se ne zadire u privatnost (intimu) ljudi. Ne možete, na primjer, pitati čovjeka da li spava u pidžami ili bez pidžame. Narušavate njegovu privatnost, dirate tamo gdje se ne smije dirati, zabadate nos tamo gdje mu nije mjesto, otimate čovjeku njegovu intimnost na koju ima pravo. Ne možete pitati čovjeka o njegovom seksualnom životu (osim ako niste ljekar i ako on nema neki problem s tim). Naravno, to se može pitati ali se onda ugrožava ljudska privatnost, ljudska intima.
Ako od svega što je na neki način prirodno nastojite napraviti slučaj ili nastojite to razgolititi, srušiti sve tabue, sve svetosti i sve respekte baciti pod noge, sve autoritete i sva poštovanja poniziti pred naletom navodne slobode, ničemu ne doprinosite već samo rušite i uništavate. Ako želite uništiti živote ljudi samo im uđite u sferu njihove intimnosti i postavite im o tome pitanja ili pokažite svoje interesovanje. I to je to. Oteta intimnost nije ništa korisno niti dobro donijela čovjeku, već je uništila mnogo toga.
Allahov poslanik, s.a.v.s., je to briljantno kazao kada je rekao: “Ljepota (znak potpunosti) čovjekove vjere ogleda se u ostavljanju onoga što ga se ne tiče.” (Tirmizi) Neki su kazali da je ovaj hadis vrijedan koliko četvrtina islama i da je jedan od najvažnijih hadisa.
Zamislite samo kako bi izgledali životi ljudi kada bi se samo ovaj hadis primijenio?
Vraćajući se temi narušene ili otete intimnosti ostaje nam da se pitamo: Gdje intimnost počinje? Šta to jest, a šta nije intimno? Da li je intimnosti mjesti iza zatvorenih vrata ili se može biti intiman i u javnosti, a da se intimnost ne naruši? Kako svjetlo (dnevno ili električno) utječe na intimnost? Da li intimnosti pripada dodir ili rukovanje između muškarca i žene? Ili počinje sa zagrljajem? Možda poljupcem? Da li intimnosti pripada razgovor, zajednička kahva, odlazak u kino, na odmor,… između muškarca i žene? Da li je intimnost samo spolni odnos ili, pak, završni intimni čin?
Ovo su samo neka od pitanja za koja će neki i od vas koji ovo čitate (možda) kazati da su besmislena ili pretjerivanje. A, je li baš tako? Sve dok budemo ljudima davali slobodu da se izjašnjavaju imaćemo različito poimanje i razumijevanje.
Hadisi Poslanika, a.s., jasno ukazuju da se od fizičkih kontakata između muškaraca i žena treba čuvati i kloniti ih se i na taj način uspostavlja granicu dozvoljene intimnosti. Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ja se ne rukujem sa ženama!” (Muvetta 941. i 1175., Nesai 4181., Ibn Madže 2874., Ahmed 27051., Ibn Hibban 4553., i dr.) i “Da nečija glava od vas bude ubodena željeznom iglom bolje mu je nego da dodirne ženu koja mu nije dozvoljena” (Taberani u Kebiru 486.), kao i predaja u kojoj hazreti Aiša r.a. kaže: “Tako mi Allaha, nikada nije dodirnula ruka Vjerovjesnika, s.a.v.s., ruku neke žene prilikom davanja prisege” (Buhari i Muslim)
Čak i kršćani ili jevreji gotovo u detalje dijele (ili bi trebali dijeliti) ista uvjerenja o ovome pitanju sa muslimanima. Naravno, ako se drže slova zakona svojih svetih knjiga, a to je da između muškarca i žene nema fizičkog kontakta i da se treba izbjeći sve ono što bi moglo voditi tome. (vidi: Levitski zakon, 18:6,19; 1. poslanica Korićanima, 7:1)
Pojam medeni mjesec označava vremenski period u kojem tek vjenčani bračni par provodi prve dane zajedničkog života zajedno. Zašto se ovo ne zove medeno sunce? I sami naziv aludira na tamu i mrak i ono što se dešava nakon sklapanja braka. Intimnost se doskora i u filmu predstavljala nastupanjem tame ili mraka na način da neka scena u kojoj su prisutni muž i žena završava gašenje svjetla što je aludiralo na početak intimnosti. Na nešto što nije za javnost. Ovo je bila općeprihvaćena norma. Kada se to promijenilo?
Najveća provala ili najdirektniji udar na intimnost jeste pojava pornografije. Za snimanje fotografija ili filma potrebno je svjetlo. Intimnost kojoj je, kako smo kazali, mjesto iza zatvorenih vrata se morala otkriti, osvijetliti, ogoliti,… rekao bih – oteti i onda njenu skrivenu privlačnost, zavodljivost, izazovnost, draž i svetost učiniti ništavnom.
Kada biste pitali ljude koji na bilo koji način ruše okvire intimnosti zašto to rade oni će kazati: Pa šta fali? Nije to ništa, mi se samo zabavljamo. Pusti da uživamo svi jer nema granica i ograničenja. Mi smo za potpunu slobodu i što vas, na koncu, ovo vrijeđa i uopće ne znamo šta vam je? Zar se nismo dogovorili da vodimo ljubav, a ne rat?
Za sekularna društva nije nimalo besmisleno smatrati da postoje privatni razgovori između dvojice političara, poslovnih partnera, razgovor između ljekara i pacijenta, advokata i zločinca,… i ta privatnost ima da se poštuje, a kada se dođe do privatnosti između muža i žene ili onoga što simbolizira i u sebi sadržava vezu između muškarca i žene koju brakom zovemo – e, to treba učiniti javnim.
Postojanje normi kod nekih drugih vrsta intimnosti kao što su poslovni sastanci, razgovori između ljekara i pacijenta isl. trebaju se, svakako, sačuvati i poštovani i u tome nema ništa loše. Naprotiv.
Ali, ako se izgubi, a gotovo se izgubila, norma da je ono što se dešava iza zatvorenih vrata i u mraku intimnost – šta je onda intimnost i gdje počinje? E, upravo imamo probleme zbog toga da se od ljudi očekuje da odlučuju šta jeste, a šta nije intimnost.
Pravilo je, što više daš ili rezerviraš za svoj intimni život, to će tvoj intimni život biti zadovoljniji, bogatiji i kvalitetniji.
Oni koji su zastupali slobodnu ljubav, nezadovoljni onim što su dobili kao rezulat su izrodili LGBT pokret i težnje. Sve pokazuje da se na tome neće stati pa su, umjesto dodavanja novih slova ovoj skraćenici, dodali jedno + i to znači sve što im bude na um palo.
Bračna veza vjernika, bez obzira kojoj religijskoj zajednici pripadali, je daleko kvalitetnija, zadovoljnija i bogatija u odnosu na surogat veze, makar ih i brakom zvali, onih koji imaju drugačija polazišta i drugačije poimanje intimnosti.
I za kraj, najvažnija posljedica lošeg ili nekvalitetnog intimnog života jeste usamljenost u svijetu. Sve je više brakova u kojima i muž i žena smatraju da je sa njihovim brakom sve sasvim uredu, ali ne kriju da su usamljeni. U pravilu, ako se neko nalazi u braku nikada se ne bi trebao osjećati usamljenim jer bi brak morao da liječi usamljenost.
Zar nas sve češće ne iznenađuju razvodi brakova onih osoba za koje bismo do jučer mogli kazati da su bili uspješni i sasvim uredu? Čak ne mora da dođe do razvoda, i muž i žena mogu da ostanu u nečemu što se zove brak i da im ljudi izvana zavide na plodovima njihovog braka (materijalno blagostanje, putovanja, skupocjena odjeća i automobili, osmijesi na Facebooku i Instagramu,..) a da se oni osjećaju usamljeno. To govori da da njihov intimni život trpi i da nije stvaran. Oni se više osjećaju kao cimeri koji dijele isti stan i to je sve.
A kada intimni život trpi i kada je lažan? Onda kada jedno ili oboje griješe i ne čuvaju svetost svog intimnog života.
Pa kako da Bog dragi da nekome ko ruši svetost braka, ko ne čuva svoju i tuđu intimu, da u daru bračnog života diše punim plućima? Oteta ili predata intimnost u ruke onih koji je ne cijene je uzrok, a posljedicu svi na neki način osjećamo.
