Za čitanje potrebno oko 7 min.
Na jednom druženju uspješnih žena našla se i žena o kojoj evo pišem.
Nakon formalnih pozdrava organizatora krenulo se u predstavljanje učesnica ovogodišnjeg skupa. Iako to nije uvijek najbolje rješenje, odlučili su da svaka od prisutnih žena predstavi sebe sa nekoliko rečenica.
Jedna je rekla da je više od 10 godina direktorica instituta u kojem radi 20 stručnjaka iz oblasti edukacije.
Druga je rekla da je priznat stručnjak u farmaceutskoj industriji i da je do sada bila na više od 30 međunarodnih seminara.
Treća je kazala da je univerzitetska profesorica, napisala je 8 knjiga i bila je mentor 14-torici mladih doktora pedagogije.
Četvrta je kazala da je vlasnik privatne forme sa 75 zaposlenih osoba i više od 80 % njihovih proizvoda se izvozi u zemlje EU.
Peta, šesta,… i tako dalje.
Dok su se predstavljale, kamera ih je pratila i prenosila njihov lik na veliko platno. Prisutni su, u znak poštovanja i priznanja svaku ponaosob ispratili aplauzom.
Došao je red i na nevjerovatnu ženu o kojoj pišem. Ustala je i kazala:
“Ja vodim dom za neželjenu djecu…”
Kada je to rekla u sali je prvo nastao tajac. Svi koji su u rukma držali mobitele odložili su ih. One koje su na malim ogledalima popravljale šminku spremile su ogledala u torbice. One koje su na laptopima nešto pisale, zaklopile su laptope. Tajac od par sekundi je prekinuo do tada najveći aplauz. Mnoge prisutne uspješne žene se nisu zadovoljile da gledaju lice žene na velikom platnu, nego su se okrenule tražeći je vlastitim očima, nadajući se da će im se oči sresti kako bi joj blagim osmjehom poslale snažnu podršku i neskriveno divljenje. Ovo je nešto nesvakidašnje. Kako dirljivo?!
Kada je aplauz prestao, ona je nastavila:
“… Da,… ja brinem o tome šta će jesti, kada će jesti. Brinem o njihovoj odjeći i ostalim njihovim potrebama…”
Iz grudi mnogih uspješnih profesorica, poduzetnica, direktorica, šefica, ministrica, glumica, ambasadorica,… su se čuli glasovi divljenja…
“Da, ja brinem o svojoj djeci jer o njima se niko drugi ne želi istinski brinuti. Bila sam učenica, studentica, radila sam i zavirila i brojne institucije koje se bave djecom i shvatila… da nikoga nije briga. zato sam odlučila da sama brinem o svojoj djeci. I da, kada me neko pita šta radim ja kažem: ‘Vodim dom za neželjenu djecu.‘” završila je žena.
Glasove divljenja su zamjenili glasovi glasnog razočarenja, nerijetko i sa podsmijehom.
Dragi prijatelji,
Mi smo društvo koje je davno prestalo cijeniti majčinstvo i brigu majke o svojoj djeci. Žene koje po cijeli dan neumorno brinu i društvu daju 3-4 nova člana, davno smo počeli zvati nezaposlenima ili domaćicama. Ovo “nezaposlena” i “domaćica” gotovo uvijek spominjemo sa dozom suosjećanja i žalosti. Hej, jadna ona.. ne radi.
Davno smo počeli smatrati uspješnim samo one žene koje mnogo zarađuju, koje imaju svoj novčanik, koje nisu ovisne o mužu, koje (mogu da) rade što im je volja,…
Možete pomisliti koliko je brakorazarajuća rečenica “Imati svoj novčanik” u smislu da može raditi i kupovati šta želi.
Da, tome su (najviše) krivi muškarci koji su prestali cijeniti trud, rad, zalaganje, nemjerljivu brigu i multifunkcionalnost svojih supruga koja, često, nadilazi i po nekliko puta težinu i kompleksnost njihovih poslova. Prva stvar koja se dešava nakon pto neko ne primjeti i ne cijeni ono što radiš – postaješ demotiviran i počneš i sam osjećati averziju spram posla ili obaveza koje imaš. Sve ovo se onda prenijelo u društvo i postalo kao općeprihvaćeno gledanje na ženu kao majku i ženu kao domaćicu.
Iako nije praksa da se u tekstovima navode lični primjeri, ja to upravo želim. Moja supruga ima potpuni pristup novcu kojeg zarađujem i može da ga troši na bilo šta što ona smatra potrebnim. U našoj porodici ne postoji moj i tvoj novac, nego naš novac.
Ovaj tekst nije pokušaj da se žena “vrati” u porodicu niti je ovo kritika ženske poslovne uspješnosti. One žene i oni bračni parovi koji mogu uspješno uskladiti majčinstvo, brigu o porodici i domu i postići određene rezultate – aferim. Također, vjerovatno postoje i one porodice gdje je za pristojan život nužno da radi i muž i žena (ovo je najčešče samo izgovor koji zamazuje oči svijesti ili nekom obliku krivnje) – tamam.
Smatram da bi žene što hitnije trebale pokrenuti nešto antifeminističko jer (gotovo) sve što su dobile je na njihovu štetu, a mnogo toga su izgubile. Možda je ponešto dobio njihov ego, ali to je već neka druga tema.
Ovo je poziv da se majčinstvu da daleko veće pravo i ukaže veće poštovanje nego to činimo danas.
Kada bi moderni pristup porodici bio stvarno uspješan i kada bi svi zajedno više uživali i bili sretniji onda bi majčinstvo trebalo potpuno dokinuti. Ali, da li smo baš sretni?
Društvo u kojem razne tete/teče “brinu” o nečijoj pelenčadi i dojenčadi ne iz ljubavi nego zbog para…
Duštvo u kojem o 3-6-godišnjacima “brinu” opet neke tete/teče, opet zbog para…
Društvo u kojem škole nemaju za cilj izgradnju stvarnih vrijednosti, odgajanje i oslobađanje čovjeka od raznih porobljavajućih sila nego djecu od 6 do 26 pripremaju za bespogovorne šarafe na kompleksnoj mašini sistema koji služi pohlepnim moćnicima,… opet zbog (šake) para…
nije društvo kojim se trebamo dičiti i ponositi.
Pa i slijepci vide da sve institucije sistema koje, navodno, sjajno funkcioniraju i kojima se (jadni mi!) divimo, svaku narednu generaciju mladih čini manje emotivnima, manje povezanima sa njihovim roditeljima i rođacima, a prema komšijama, slabima, nemoćnima, siromašnima,… nemaju nikakvu odgovnost niti suosjećanje.
Kako da suosjećanje imaju kada im se nikada nije pružilo!
Kako da vole, kada ih niko nikada nije (jer nije imao vremena) 24/7 volio!
Kako da mu iko bude važan, jer on nije nikada nikome bio važan!
E ako je ovakav pristup porodici, majčinstvu i odgoju novih generacija uspješan – onda bi danas imali najsretnije ljude na planeti. Znamo da nije tako.
Bilo bi sjajno kada bi džemati dodjeljivali pirznanja majkama čija djeca nauče učiti Kur'an ili posebna priznanje majkama čija su djeca najbolja u mektebu. Ili da medžlisi dodjeljuju pirznanja majkama čija su djeca najbolji učenici u razredima u školi, a posebna priznanja za majke čija su djeca učenici generacija.
Moglo bi se mnogo toga predložiti raznim instancama sistema (škola, općina, država,…), ali bojim se da to neće piti vodu pa da ne trošim bezveze vrijeme.
Svako ko je u stanju da uoči i shvati da jedno društvo ima problem(e) trebao bi da razmišlja kako problem(e) riješiti.
Uvjeren sam da rješenje svih problema jednoga društva mora početi prvim korakom, prvim projektima, prvim aktivnostima, a prvi koraci u rješavanju problema jednoga društva, ma kakvi oni bili, jeste briga o majčinstvu, porodici, odgoju i obrazovanju.
Sve drugo dolazi kasnije. Ako kasnijeg bude uopće bilo.
