Za čitanje potrebno oko 1 min.
Ruku na srce…. svi mi manje ili više sudimo ljudima, njihovim stavovima, njihovoj praksi, riječima… čak im sudimo na temelju onoga što mi mislimo o njima, a ne na temelju šta oni kažu o sebi.
Šta ako….?
Šta ako smo mi u krivu, a taj neko drugi kojeg preziremo, mrzimo, koga ismijavamo, izvrćemo ruglu i uživamo da se o njemu piše i govori ružno… šta ako je on u pravu?!
Ako je njime zadovoljan Onaj koji sve zna! Koji zna za stvarne razloge naše reakcije…
Jer nekad napadamo znane nastojeći prikriti svoje neznanje, vrijeđamo moralne pokazujući svoj ružan karakter, sudimo jakima pokazujući svoju nemoć, umanjujemo rad i rezultate uspješnih govoreći da smo svi tu negdje, uvećavamo svoja a minimiziramo tuđa djela, promoviramo sebe napadajući druge, skrećemo pažnju sa bitnog na nebitno…
Postavljamo se kao da smo mi mjera svemu. Da sve znamo. Da je naše razumijevanje života, politike, društva, vjere…jedino ispravno i onda sudimo drugima, ne na temelju argumenata i činjenica, nego na temelju svoga mišljenja.
Lijek za sve ovo je da govorimo samo ono što znamo, a da svoje ostrašćeno i egoizmom zadojeno mišljenje o nekome ili nečemu stavimo u vreću za smeće i pošaljemo ga tamo gdje mu je mjesto.
Zar nas Poslanik ﷺ nije učio da se bavimo samo onim što nas se tiče? Da govorimo samo ono što znamo ili da šutimo. Da svoju vjeru usavršavamo lijepim mišljenjem o drugima i da druge ljude čuvamo od svoga jezika i svojih ruku.
A Uzvišeni kaže: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (El-Isra, 36.)
