Za čitanje potrebno oko 11 min.
Gotovo deset godina pratim i gledam TED predavanja na internetu. Ona mi predstavljaju otvoren i omiljen prozor u svijet uspješnih ljudi, sjajnih ideja i izraziti izvor motivacije. Dosta toga što sam radio i radim je na neki način rezultat određenih ideja i promišljanja koja sam čuo i gledao na TED-u.
TED je američka medijska organizacija, osnovana 1984. godine, koja postavlja besplatna predavanja na internet sa sloganom „ideje vrijedne širenja“. Pored godišnje konferencije, na najvišem nivou, koja se održava u Kanadi (i)li Sjedinjenim državama, organizacija dozvoljava i bodri osnivanje konferencija širom svijeta koje se održavaju na temelju principa TED-a, ali na lokalnoj razini i takve konferencije imaju oznaku x (TEDx). Širom svijeta, na TED konferencijama uzimaju učešće najistaknutije osobe iz raznih oblasti društva, nauke, biznisa, zabave i umjetnosti. Na TED-u su govorili predsjednici i premijeri država, brojni dobitnici Nobelove nagrade ali i sasvim obični i „mali“ ljudi. Predavači na TED-u drže predavanje/govore besplatno. Niko ne može platiti da bude govornik na TED-u. Sponzori konferencije ne mogu biti govornici niti se konferencija može koristiti za prikupljanje novca ili ostvarivanje profita na bilo koji način.
Princip TED-a je da se predavačima daje maksimalno 18 minuta da izlože svoje ideje ili predstave svoje postignute rezultate koji bi mogli biti inspirativni i dovoljno vrijedni da ih vide i njima svjedoče šire mase. Od 2006. godine se predavanja postavljaju online i do sada ih je postavljano više hiljada, a gledana su više od milijardu puta.
Organizatori TED konferencije su volonteri koji ne ostvaruju materijalnu dobit.
Otprilike dva mjeseca prije dobio sam obavijest od TED-a da Univerzitet St. Gallen (HSG) organizira konferenciju 01. decembra 2018. godine. Ustvari, organizatori su bili grupa od 25 studenata. U obavijesti je stajalo da je tema konferencije „Note to Self“ (Poruka sebi) i da će na njoj uzeti učešće 12 govornika. Kupio sam kartu PayPal-om koja je koštala 55 CHF (95 KM). U početku su otkrili imena nekoliko govornika, a onda su svake sedmice otkrivali imena onih ostalih.
Naime, mogli bi se pitati, zašto ovo pišem? Što bi nekoga moglo biti briga nekakva konferencija u Švicarskoj? Evo razloga. Nije meni ovo prva konferencija na kojoj uzimam učešće u svojstvu pasivnog posmatrača, ali jeste prva TED-ova konferencija. Pa šta, reći ćete možda. Pa eto, konferencije su uglavnom trošenje novca bez stvarnih rezultata, a sasvim sam siguran da je TED globalno najkvalitetniji projekat tog tipa. Ako neko hoće i želi učiti kako javno govoriti i kako treba da izgleda prezentacija onda su TED konferencije nezaobilazne.
Ima jedna priča da su se negdje u prašumama Amazonije iz palog aviona spasila trojica putnika. Uhvatili su ih članovi plemena u kojem je kanibalizam još bio na snazi. Upoznali su ih da će ih pustiti kućama ako im kažu neku riječ za koju niko od njih u plemenu nije nikada čuo. Jedan je probao sa kompjuterom, nažalost bezuspješno. Znali su šta kompjuter znači. Onaj drugi je pokušao sreću sa pametnim mobitelom i završio u kazanu kao njegov kolega po sudbini dan prije. Treći je bio, bar se tako vjeruje, neka velika faca s kravatom s Balkana i on im je rekao riječ – konferencija. Raspitivali su se kanibali 3-4 dana i kod najstarijih i najumnijih članova plemena ali bezuspješno. Kada su ovome našem zemljaku saopštavali da ga oslobađaju i prebacuju u civilizirani svijet, tražili su da im kaže šta konferencija znači, a on im je rekao: Konferencija je to što ste radili 3-4 dana: Pričali ste, raspitivali se, pitali najumnije među vama i na kraju bili tamo gdje ste i pošli – na početku.
Strašna je zabluda kada neki pomišljaju da su (sve) konferencije korisne. Konferencije su često mazanje očiju javnosti i želja da se ljudima pokaže ili ostavi dojam da se nešto radi, da neko o nečemu brine, a na kraju nema (gotovo) nikakvih rezultata jer se nisu ni očekivali.
Ljude koji cijene sebe, svoje vrijeme i kojima je stalo do uspješnosti i efektivnosti najjednostavnije možete uvrijediti tako što ćete njihovo prisustvo i kulturu slušanja iskoristiti i govoriti im ono što znaju i ptice na grani, jasno im pokazujući da ste totalno nespremni i nekompetentni za ono za šta se predstavljate. Kada god ljudima nešto govorite, morate biti toliko sigurni da im govorite ono što do tada nisu znali ili da im na temelju općih, njima dostupnih, informacija nudite vlastitu viziju, rješenja ili odgovore na pitanja o kojima se govori. Učesnici uspješnih konferencije, seminara, predavanja,… moraju biti obogaćeni novim znanjima, motivirani da ostvaruju postavljene ciljeve i spremni da s uživanjem učestvuju na sličnom skupu.
Često nosioci podarenog, a ne stečenog, autoriteta znaju svojom nesposobnošću i nepripremljenošću, kada im se u ruke da mikrofon, koristiti priliku da verbalno dave prisutne ljude. Oni su zaštekali negdje u sedamdesetim ili osamdesetim godinama proteklog stoljeća i bez imalo stida i srama očekuju od ljudi koji ih slušaju da se njihovoj nespremnosti i savremenoj tehnološkoj nepismenosti ima naći opravdanje jer su, eto, stara škola. E, ako je tako ona bi bilo fer da se sami diskvalificiraju i objese kao povijesni eksponati u muzeju kojem mogu dati ime „Odavno mrtvi samo čekaju termin sahrane“. Nema niko pravo da napredak organizacije u kojoj radi, koju predstavlja ili vodi svoditi na svoju mjeru samo zato što nije u stanju da napreduje i ovladava nužnim znanjima i tehnikama. Takvi vrlo dobro znaju u privatnom životu koristiti sve blagodati modernog doba, a tamo gdje rade i šta rade ni pedlja naprijed. I ne samo to, nego sijeku glave svakome ko zna bolje, može više i želi još.
Pitao sam se kakav je to dojam i kako se osjećaš na konferenciji poput TED-a? Da li je to šuplja? Pored TED-a ima tu još mnogo sjajnih i korisnih projekata kao što su Talks at Google, Big Think i sl. Naravno, ni sva predavanja na TED-u ne nalazim interesantnim niti dovoljno kvalitetnim (posebice TEDx predavanja), ali me interesiralo kakav ću, kao vječni kritičar, imati dojam na kraju.
U materijalima za konferenciju svi gosti su više dana prije upoznati sa rasporedom i planiranim aktivnostima. Tokom trajanja konferencije drže se rasporeda. Nema improvizacija niti dodavanja niti preskakanja. Nema najavljenih gostiju koji nisu došli niti onih koji su došli, a nisu planirani.
Od islamskog centra do dvorane sam pješačio. Pošto se radi o velikom kompleksu sa dosta manjih i većih dvorana, u širem području su bili postavljeni putokazi u kojoj dvorani je TEDx konferencija.
Dobrodošlica, prijava, potrebne informacije, akreditacija, garderoba,… sve ide kao po loju.
Već sam napisao da je ulaznica koštala 55 CHF i u njoj je bio uključen: doručak, ručak i na kraju zakuska, a u pauzama topli i hladni napici, kolači, kifle,…
Na konferenciji je bilo prisutno gotovo 600 osoba i to najvećim dijelom su bili studenti i mladi ljudi.
Govornici na konferenciji su bili iz Australije, Irske, Holandije, Sjedinjenih Država, Njemačke, Švicarske,…, a među njima evo izdvajam potpredsjednika farmaceutske kompanije Roche, Andre Hoffmanna i direktora MMF-a za Europu J. Franksa. Bez uvrede, ovog prvog da vidite negdje u parku pomislili bi da je penzioner sa niskom penzijom i ne zna šta će sa sobom (a kompanija Roche je u 2016. ostvarila čisti profit od 9,6 milijardi dolara). S ovim drugim sam malo i razgovarao i s ponosom istakao da sam imam. Nakon toga prišlo mi je nekoliko studenta koji su se htjeli uvjeriti da je imam prisutan na TEDx konferenciji.
Tokom predavanja u dvorani je bio potpuni tajac.
Tokom cijelog dana nije se čulo zvono ničijeg mobitela. Ni tokom predavanja, ni na pauzi.
Tokom predavanja nema onih koji surfaju ili pregledavaju svoj mobitel. Vrlo rijetki su bili oni koji su fotografirali neki slajd ili predavača (Među njima sam bio evo i ja).
Na pauzama je upotreba mobitela minimalna i za najveći broj ljudi bi mogao kazati da uopće nemaju mobitel sa sobom.
Tokom jednog govora je zakazala tehnika. Naime, isključio se video-projektor. Trebalo je 4-5 minuta da to poprave i da se sve nastavi. Bilo je, ruku na srce, još sitnih grešaka (npr. prezime jednog učesnika je napisano pogrešno) ili voditeljica je u jednom trenutku „zakazala“ trebalo je 3-4 sekunde da pronađe u papirima dokle je došla. Toliko je kvalitetno vodila program i najavljivala goste da sam shvatio da je napamet naučila sve tek onda kada je pogriješila. Rijetki voditelji koje sam sretao su joj ravni u tome. A tek je studentica! Istu noć sam bio na jednom drugom skupu gdje je jedan drugi voditelj svojom nepripremljenošću, nonšalantnošću, improvizacijom i navodnom opuštenošću permanentno vrijeđao sve prisutne. Oh, koja razlika!
Što se tiče svih predavanja evo šta (ni)je bilo u njima:
Govornici se nisu nikome zahvaljivali, niti koga pozdravljali.
Svi govori su bili kraći od 18 minuta, što je po pravilima TED-a maksimalna duljina dozvoljenog govora.
Korištenje multimedijalne tehnike je bilo jednostavno, ukusno i minimalno.
Tokom predavanja sjetio sam se akademika Ferida Muhića s kojim sam nedavno razgovarao i o temu javnog govora i u jednom trenutku spomenuo govor tijela. On se usprotivio i rekao da govor tijela bez riječi i bez uvjerljivog sadržaja nema nikakvu ili sasvim sporednu važnost. Tako i tokom predavanja se mogla primijetiti vještina, vježba i uvjerljivost u govoru. Nema viška rečenica. Nema ponavljanja besmislenih i ispraznih fraza s namjerom podilaženja. Dok osoba govori to što govori osjetiš da je na svome polju.
I za kraj sam ostavio ono što me tokom konferencije, a evo i nekoliko dana poslije „drži“. To je pitanje pomiješano sa željom: Možemo li mi imati nešto slično? Kada kažem mi ja uvijek mislim na muslimane jednog džemata, jedne čaršije, jednog grada ili jedne države. Mislim na Islamsku zajednicu. Mislim na Bošnjake.
TED doživljavam kao dobra okvir ili dobru formu u koji bi mogli utisnuti vlastiti sadržaj.
Razliku između naših skupova, seminara, predavanja, konferencija,… i onoga kako bi, po mome skromnom sudu, trebalo biti jeste u sljedećem.
Naši skupovi se često pretvore u iznošenje historijskih činjenica ili nabrajanje spiskova želja kako nešto jeste i kako bi trebalo biti, a prave konferencije i pravi skupovi bi trebali biti skupovi na kojima bi govorili ljudi koji su nešto već ostvarili, uradili, napravili ili da se govori o vizijama, planovima i programima.
Nažalost nisam u prilici da prisustvujem često našim skupovima i okupljanjima, ali nastojim pratiti dosta toga što se postavi na Internet i često mi se smuči jer ne znam da bih mogao otrpjeti poniženje gostiju od strane mnogih govornika.
Krajnje je vrijeme da se ljudi koji imaju javne nastupe počnu (samo)podučavati šta javni nastup trpi, a šta ne. Bezobrazno je da, recimo, neko iz Bihaća ili Brčkog dođe na nekakav skup u Sarajevo i na kojem mu neko čita svoj napisani govor ili potpuno nepripremljen izbacuje parole. Taj što je napisao mogao je e-mailom poslati, a ovaj s parolama neka stane pred ogledalo u spavaćoj sobi i neka se gleda i sluša dok parole uvježbava.
Krajnje je vrijeme da uzmemo od drugih ono što oni rade bolje od nas, da te tehnike i vještine savladamo i da među sobom pronađemo one koji znaju nuditi svjež, ukusan i primamljiv, a nadasve autentičan sadržaj.
Inače, valja nam moliti Boga da ne padnemo u ruke kakvim kanibalima jer oni sad znaju šta konferencija znači.
You must be logged in to post a comment.