Za čitanje potrebno oko 3 min.
Maloprije, dok sam bio na sedždi, naumpade mi smrt. Šta da umrem? Šta bi se desilo?
Onda mi je prostrujalo glavom, sasvim ljudska misao – pa imam mnogo toga još za uraditi? Neću valjda. Nije fer da umrem jer ima mnogo starijih i mnogo bolesnijih od mene? Ali me onda nešto podsjeti da umiru i mlađi i zdraviji od mene.
Evo razmišljam dok pišem šta bi to svijet i ljudi koje poznajem imali više od mene, ako još budem živio 10, 20 ili više godina? Ili, šta bi to ja uzeo svijetu i ljudima oko sebe za isti taj period? Ko bi više profitirao? Misao koja mi upravo prolazi glavom uspjevam uhvatiti i evo zapisati: Ali, šta si to do sada za svoje 44 godine uradio za ljude oko sebe? Šta si postigao? Jesi li uopće imao cilj neki? Jesi li imao plan kako da ostvaruješ ciljeve – ako si ih imao. Razmišljam. Bilo je tu nekih ciljeva. Mnogo manje planova za njihova ostvarenja.
Ako od sada pa nadalje budem ja stari ja – šta će se promjeniti? Hoće li mi iskustvo koje imam pomoći da budem bolji, korisniji, iskorišteniji,… i za sebe i za ljude oko sebe?
Kakva je uopće svrha moga života? Sve što radim, da me nema, a ako je to potrebno da se radi – radio bi neko drugi.
Moja smrt bi utjecala na živote ljudi sa kojima sam vezan. Na neke više na neke manje. Ali, nastavili bi živjeti i njihovi životi bi bili – njihovi. Na koncu, i ja živim bez oca 25 godina i ne znam kakav bi život bio da nije tako. Sve ono “kad bi” je bezveze. Zašto? Zato što nije i ne može biti. Ali, šta jeste? Šta može biti?
Pomisao na smrt, dok sam bio na sedždi, mi je odjednom donijela neko daodatno i snažno razumijevanje riječi “Neka je slavljen Najuzvišeniji Gospodar”(Subhane rabbije-l-e'ala). Priznajem… Ne sjećem se kada sam tako duboko, tako snažno, tako jasno osjetio svoju sićušnost i Njegovu veličinu.
Šta da umrem? Da li bi bila šteta? Da li bi bila šteta po ljude oko mene što odlazim? Teško je vagati nečije živote, ali ponekad smrt nekih ljudi pomogne u životu njima bliskih osoba. Šta bi bilo sa mnom? Da li bi moja msrt bila za mene dobitak jer sam spreman umrijeti? Ili je možda bolje za mene da se još bolje pripremima? Možda je bolje da mi se da još vremena….
Moram ići sada… ali prije nego odem imam pitanje:
Razmišljate li vi nekada o svojoj smrti?
Mislite li umrijeti?
Pripremate li se za rastanak sa svojim planovima, ciljevima i vama dragim osobama?
Hoće li ljudima oko vas biti bolje ili gore kada odete?
Ovo su nepopularna pitanja. Znam. Ali, bez obzira na to moramo ih sebi postavljati.
Što prije počnemo postavljati sebi ova pitanja i na njih tražiti odgovore, nadati se je, da će nas smrt sve manje plašiti i nalaziti nas nespremne, a sve više nas nalaziti spremnima.
Sjećajte se smrti. Smrti koja prekida naše želje, planove, uživanja, patnje. Smrti koja će doći i onima koji na nju ne misle.
