Za čitanje potrebno oko 3 min.
Veliki broj ljudi ne šalju djecu u mekteb. Tuga golema. O njima ne pišem. Bar ovoga puta.
Ovoga puta pišem o onima što šalju/dovoze djecu u mekteb.
Mekteb je jednom/dvaput sedmično i tamo provodi sat/dva s drugom djecom. Mekteb se, uglavnom, svodi na recitiranje ili ponavljanje dobro/loše naučenih sura/dova/šartova… Neki samo dolaze i tu su na spisku, a ne uče (gotovo) ništa. Godinama.
Autsajderi i oni koji nisu uključeni u realizaciju mektebske pouke znaju 101 način kako stvari popraviti i unaprijediti. Oni koji nemaju djecu za mekteba, znaju 102 načina kako motivirati dijete da briljira u mektebu.
Oni koji izvode nastavu se više/manje trude da djeca nauče pregršt sura i osnovne akaidsko-fikhske principe. Neki uspiju više, neki manje. Neke je briga više, neke manje. Neki znaju bolje, neki slabije. Neki imaju podršku, neki nemaju.
Moral? A šta je s moralom naše djece? Sure, dove, informacije… one se daju naučiti, ali šta je s moralom?
Moral se u mektebu (ne/ može) uči(ti).
Teško je djeci za sat/dva vremena i još u grupi sa djecom različitih uzrasta, nivoa znanja, redovnosti, motiviranosti,… išta prenijeti, a kamo li ukazati na važnost moranih normi.
Mekteb nam je gotovo utihao glas s kojim šapućemo da nam nije svejedno šta će se s našom djecom desiti.
Mekteb je pokušaj spiranja odgovornosti za odgoj i vjersko obrazovanje SVOJE djece. Da svoje djece!
Mekteb je običajna praksa u našim porodicama već genercijama i nemamo (dovoljno) hrabrosti da je prekinemo.
Mekteb je naša nedovoljno podržana i u nju (ni)malo uložena želja.
Mekteb nije dovoljan.
Teško je djeci govoriti o smislu i potrebi vjere, a svakog dana gledaju mnogo, mnogo onih koji žive sasvim (tako oni vide) normalno bez vjere.
Teško je djeci govoriti o pogubnosti materijalizma, a žive u porodicama gdje je novac najvažnija stvar o kojoj se najviše priča i koja pokreće sve.
Teško je djeci govoriti o potrebi brige o drugima, a gledaju oko sebe one koji ne brinu ni o kome osim o sebi.
Teško je djeci govoriti o iskrenosti – a gleda (stalno) laž.
Teško je djeci govoriti o pogubnosti alkohola – a gleda roditelje na pijankama i feštama.
Teško je djeci govoriti o seksualnoj moralnosti – a babao i majka ih odgovaraju od ženidbe govoreći “Rano je. Proživi. Uživaj. Kada se oženiš/udaš – nema više”
Strašno! Strašno! Vi koji ovo govorite – sram vas bilo!
Pa vi ogadiste brak djeci svojoj.
Pa vi nagovarate djecu svoju na nemoral.
Pa vi uništiste budućnost djece svoje.
Prodaste ih i baciste ih u ruke šejtanu.
Teško je djeci govoriti o poštovanju, a nikoga ne poštovati.
Teško je djeci govoriti o bilo čemu, a praksom drugačije pokazivati.
Teško je djeci govoriti o važnosti nauke i znanja i potrebe iskazivanja poštovanja prema učiteljima, profesorima, muallimima,… a s roditeljima (tj. s onima s kojima vrlo rijetko za sofru sjedaju) ni jednom riječju ne kazuju o važnosti nauke i znanja – osim ako time mogu zaraditi više i imati više. Zato, imamo obrazovane hulje koje za novac prodaše sve. Kako se to u filmu kaže: “Prodaše se đavlu”.
Djeca nas, bezbeli, slabo slušaju.
Ali nas djeca stalno gledaju.
A djeca mnogo više uče gledanjem nego slušanjem.
Mekteb nije dovoljan.
Treba nam porodica.
Ali, lakše je upirati prstom i krivca tražiti u svemu drugom nego pogledati u porodicu svoju i u njenom popravljanju tražiti smisao života svoga i života porodice svoje.
Rekoh, mekteb nije dovoljan.
A oni koji ni mekteba nemaju.
Čemu li se oni od djece svoje nadaju?
