Za čitanje potrebno oko 3 min.
Kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s:
”Allah ne gleda u vaše likove niti u vaše imetke, nego u vaša srca i vaša djela.” (Muslim)
Ako nam namjere nisu ispravne – uzalud su nam djela naša.
Mi ne smijemo suditi ljudskim namjerama – jer ih ne znamo. Mi procjenjujemo ljudska djela i shodno njima zauzimamo stav. Allah dragi zna namjere.
Naš problem je u tome da se mnogo puta ne bavimo rezultatima ili završnicom ljudskih djela, nego govorimo o tome šta je neko imao namjeru.
Otuda je jako važno da se insan trudi da u potpunoj slozi budu njegove namjere sa njegovim riječima, njegove riječi sa njegovim djelima.
Čovjek mora stalno preispitivati svoje namjere. Jer, namjere su podložne kvarenju. Neke namjere u startu budu pogrešne, a neke šejtan nastoji pokvariti. Evo vam primjer:
Insan pomaže svoj džemat ili određeni projekat. Ne traži nikakve priznanice i zahvale jer zna zbog čega to radi. I onda čuje kako se neko hvališe i kiti perjem govoreći da i on pomaže. A to je mnogo manje od onoga što on radi. Šejtan ovom prvom insanu u startu nije mogao kazati – nemoj u tome učestvovati. Ima drugih osim tebe. A ovako jako često radi i one najslabije na ovu foru uvijek dobije. Znači, nije ga mogao odgovoriti. Nije ga uspio nagovoriti da se hvališe i ističe djela svoja… Nije ga mogao nagovoriti da se ističe kao dobrotvor, vakif, dobročinitelj, i sl. Ali, šejtan želi kvariti nijete… I onda, on utječe na njegov nijet preko drugoga. Onaj drugi nije ni imao iskrenu namjeru. On je u startu htio da se hvališe; pokazuje pred ljudima; da svoj prilog pokuša unovčiti na izborima; želi da iskoristi džemat/aktuelni projekat za nešto slično. Šejtan sa njegovim pogrešnim nijetom utječe na ovog prvog da i ovaj kaže – e, sad dajte i meni moje zahvalnice. Pa da vidimo ko je više dao… Ko je više pomogao. Kada on može, mogu onda i ja.
Ili drugi primjer. Osoba posti dobrovoljni post. Nijet bi trebao da je iskren. Ali onda ode u komšiluk i kada bude ponuđena s kahvom kaže – ja postim. Načelno lijepo i pohvalno djelo za koje je predviđena velika ahiretska nagrada biva, Allah ﷻ najbolje zna, poništena hvalisanjem. Ovdje je pitanje iskrenog nijeta.
Treći primjer. Insan radi hairli djela. Za njih nije predviđena nikakva nagrada, čestitka niti medalja. Ne obazire se na hvalisanja onih koji rade daleko manje nego on. I na kraju, što je vrlo teško prepoznati kod sebe, počne biti ljubomoran, počne prezirati, mrziti, imati negativan stav prema bilo kome ko radi više od njega. Umjesto da uči dovu da Allah ﷻ pomogne sve one koji čine dobro, on počne da ih prezire. Postanu mu draži oni koji ništa ne rade od onih koji se žrtvuju i rade.
Da nas Allah sačuva pogrešnih nijeta.
Da nas Allah sačuva kvarenja nijeta.
