Za čitanje potrebno oko 12 min.
Kakvu literaturu imamo na raspolaganju?
Današnjem muslimanu, a imamu posebno, koji brine o permanentnoj ličnoj izgradnji, potrebna je što kvalitetnija i raznovrsnija literatura. Pod pretpostavkom da nije na sceni puki formalizam već iskrena želja i namjera da pronađe najadekvatnije riječi koje bi nalazile svoje mjesto u srcima vjernika, svakom imamu je potrebno mnogo čitanja koje bi mu tu tome pomoglo. Ovoga puta ću ostaviti po strani bilo čije namjere već ću se nastojati osvrnuti na literaturu koju imaju na raspolaganju, prije svega na našem jeziku. Naravno, moja skromna biblioteka od hiljadu i po ili dvije hiljade naslova, koju skupljam više od dvadeset pet godina, nije dovoljna da donesem mjerodavan sud o ovome, ali imajući u vidu da prilično dobro pratim šta se na našim širim prostorima prevodi i piše mogu bar iznijeti vlastiti stav.
Tragao sam za literaturom koja suvislo spaja ili bar nastoji spojiti dvije realnosti. U teoriji i slovu spojive, a u stvarnosti teško zamislive. Vjerovatno se pitate o kakvim realnostima govorim. Imajući u vidu moju spisateljsku ograničenost i nedovoljnu rječitost, kao i oskudnost informacija s kojima raspolažem, dozvolio sam sebi luksuz i prihvatio nekakav samonametnuti izazov da pokušam privući vašu pažnju. Imamo jednu realnost o kojoj pišu knjige, a mi vjerujemo da je to sve tako, a to je realnost Poslanika ﷺ i njegovih savremenika – ashaba, r.a. Njihovo življenje i uprimjeravanje kur'ansko-sunnetskih načela je nešto o čemu možemo čitati u brojnim tomovima knjiga, rekao bih, klasičnog doba islamske misli. Druga realnost, koju sam gore spomenuo zajedno sa ovom prvom, jeste naša realnost, odnosno vrijeme u kojem živimo.
Spomenuo sam literaturu koja nastoji spojiti ove dvije realnosti. Šta sam pod tim mislio? Naime, usuđujem se konstatirati i donijeti vlastiti sud da preko 90% literature koja je dostupna na bosanskome jeziku, a pred koju bi većina nas stavila atribut ‘islamske’ govori ili o jednoj ili o drugoj stvarnosti, a nađe se i poneki naslov koji govori o obje.
Vješti znalci pisane riječi bi sigurno kazali da pravi pisci i autori članaka i knjiga, kada uzmu pero da pišu (čitaj: sjednu za računar), znaju šta će i kako će napisati. Znaju početak i kraj poruke koju žele poslati putem pisane riječi onima koji odvoje svoje dragocjeno vrijeme i budu je čitali.
E, vidite, ja nisam poput njih.
Vaše vrijeme koje ste odvojili čitajući ove retke, je, kako se to u ovom modernom vaktu zna kazati, na vašu vlastitu odgovornost. Uostalom, ja sam se ogradio i skrenuo pažnju na vlastita ograničenja. Stoga, ja uopće ne znam kako, koliko, i kojim riječima ću vam kazati ono što želim. Ono što osjećam.
Čini mi se, ako me pamćenje dobro služi, da je šejh Muhammed Abduhu (u.1905.) kazao da nas Allah dragi neće pitati kako su islam shvatili Poslanikovi ashabi, već će nas pitati kako smo ga mi shvatili i koliko smo ga mi učinili sastavnim dijelom naše realnosti.
Brojni umni i obrazovani ljudi s naših prostora bi, dok prevode klasična djela islamskog interpretativnog mišljenja, uporedo sa nastojanjem da jednostavne bosanske muslimane upoznaju sa poslaničko-ashabsko-tabiinskom realnošću, mogli smoći snage i napora da pišu ili prevode članke i knjige koje nas jednostavne bosanske muslimane uče i objašnjavaju nam KAKO u ovu našu realnost, sa svim njenim sadržinskim elementima opisanu, unijeti bar neke od karakteristika realnosti o kojoj čitamo hiljade i hiljade stranica.
Jedna drugačija literatura, značajno manje obimna nego ova prva, govori o nama i našem (ne)shvatanju časnoga islama, najčešće u formi konstatiranja svima nama dobro poznatog našega stanja i njegovih nedostataka kritikujući ga i strašeći nas strašnom Džehennemskom vatrom ili, u najmanju ruku, nabijajući kompleks beznađa i straha. Ovakva pisanja su novijeg datuma i neizostavno kao argument kritici navode primjer poslaničke, ili primjer ashabsko-tabiinske primjene kur'ansko-sunnetskih načela, kao idealnih primjera života jednoga muslimana.
Ovakva literatura je dobra. I jedna i druga. Bez prve ne bismo znali kakav bi pravi musliman trebao biti, a bez druge bismo možda zaboravili ili ne bi ispravno definirali vlastite pozicije u odnosu na viziju idealnog muslimana.
Problem je u tome da je nasušna potreba svih nas ona literatura koja će nas učiti KAKO spojiti ova dva svijeta, dvije realnosti, dva načina i dva oblika življenja. Poslaničko-ashabsko-tabiinski sa našim ma kako ga nazvali.
Postoje određene tendencije među muslimanima koje nastoje svoje shvatanje islama svesti na način kako ga je shvatao Poslanik ﷺ ashabi i vrlo rijetki iz ostalih generacija muslimana. Naravno, mislim da niti jedan musliman ne smije kazati da bi htio u islamu shvatati nešto drugačije nego je to činio Poslanik ﷺ A što se tiče ashaba, pa iole informisan musliman zna za njihova razilaženja i različita shvatanja, što nije značio sukob, a pogotovo ne neprijateljstvo i minimiziranje različitoga. Primjere razilaženja ashaba imamo i iz vremena Poslanika ﷺ Poslaničko shvatanje kur'anskih principa i islama uopće nije isto kao ashabsko shvatanje. Poslaničko shvatanje islama je sastavni dio islama i od njega neodvojivi dio. Poslaničko shvatanje islama je njegov sunnet u najširem smislu. Sve ostalo, pa makar to bilo shvatanje Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, r.a., (radijallahu anhum) ili bilo koga drugog od ashaba ili potonjih učenjaka, je samo shvatanje i ništa drugo. Mjerilo ispravnosti jeste Kur'an i sunnet, posebice kada je u pitanju vjerovanje (akida), te forma i propisi ibadeta, odnosno onaj dio islama koji bismo mogli uzeti kao odnos između Allaha i njegovog roba. Ali ne samo Kur'an i sunnet, a posebice kada je u pitanju onaj dio islama koji regulira odnose između ljudi na dunjaluku u najširem smislu. Ovim pitanjem se bavi poznata islamska disciplina usuli-fikh.
U tom smislu, shvatanje islamskih principa kod ispravnih prethodnika (selefi-saliha) koji se tiču društvene dimenzije islama, mogu biti od pomoći i vrlo važan izvor informacija o načinu uprimjeravanja i provođenja u praksu kur'ansko-sunnetskih principa u našem vremenu. Ali, to nam ne može biti i dovoljno iz prostog razloga što se društvene okolnosti mijenjaju.
Međutim, kao što smo to naprijed kazali, ima i onih među muslimanima koji smatraju da je o islamu sve kazano i samo je potrebno stajati natraške, okrenut ka islamskoj interpretativnoj povijesti i usvajati i uprimjeravati u svoje živote davna shvatanja islamskih principa. Takvima je jedino prihvatljiva klasična literatura.
Ovo i ne bi bio problem da vrlo često pobornici ovakvog razumijevanja islama, negiraju ispravnost razumijevanja bilo kome na bilo koji drugačiji način.
Istini za volju, ima i onih koji vlastito razumijevanje neusklađeno sa principima Kur'ana i Sunneta žele nametnuti kao ispravno i prihvatljivo. Ovo je posebice prisutno kod liberalnijih krugova našega doba, te onih koji islam ne sprovode i ne uprimjeravaju u svoje živote, već ga posmatraju kao jednu od religija u čije se formalne sljedbenike ubrajaju samo zbog činjenice da imaju muslimansko ime i roditelje muslimane. Vjerujem da ovakvi unose smutnju i nanose štetu islamu i muslimanima, jer vlastita razmišljanja pakuju kao islamska. Osnovna karakteristika ovakvih ljudi jeste da oni Objavi suprotstavljaju razum u smislu tumačenja i valorizacije nepromjenljivih principa, a ne prihvaćaju Objavu kao autoritet i mjeru valoriziranja razumskih izleta u područjima gdje razum prestaje biti mjerom.
Imajući u vidu izneseno možemo svjedočiti čestim sukobljavanjima među muslimanima, kako u praksi, tako i u pisanoj riječi, upravo po pitanju ispravnog razumijevanja. Svako želi nametnuti svoje razumijevanje islama kao jedino ispravno razumijevanje poslaničko-ashabsko-tabiinskog razumijevanja. Ukoliko je neko drugačije razumio određene poslaničke poruke od onog koji želi imati monopol nad razumijevanjem, javlja se sukobi i međusobna mržnja. Ono što nas brine jeste činjenica da se iza ovakvih stavova veoma često kriju lični i prizemni motivi, odnosno vlastite slabosti i služenje antiislamskim ideologijama.
Da se ne bih rasplinuo i otišao daleko od onoga s čime sam počeo, vratiću se na pitanje svima nama dostupne literature.
Priznajući važnost i nužnost prevođenja klasične islamske literature, u naprijed objašnjenom smislu, kao i prevođenja i pisanja literature koja nas podsjeća na naše stvarno stanje u svim sferama našega ovodunjalučkog života, primjećujem prazan prostor nužno predviđen za literaturu koja će nas učiti KAKO u vremenu u kojem živimo, jednostavno kazano, živjeti islam. Onima koji smatraju ovakav izazov lagahnim ili možda njegove zahtjeve već odgovorenim još jednom podvlačim da izazov nije odgovor na pitanje ŠTA trebamo, moramo, smijemo, ne smijemo… već, KAKO sve to trebamo, moramo, smijemo, ne smijemo…
I na kraju navodim primjer koji će vrlo precizno pružiti odgovore na postavljene dileme. Primjer govori o zdravom i bolesnom čovjeku, medicini i ljekarima. Medicina je nauka koja definira psiho-fizičko zdravlje, ali i bolesti. Bez namjere da se upuštam u stručnu medicinsku terminologiju, usuđujem se zdravlje definirati kao odsutnost bolesti i njenih simptoma.
Definiranje zdravlja ne bi imalo smisla da ne postoji bolest, napokon tada medicina ne bi ni postojala. Ali s obzirom da postoji i zdravlje i bolest i medicina, postoje i ljudi koji se bave njome. Stvarna svrha medicine ne prestaje kod istraživanja i utvrđivanja simptoma i vrsta bolesti koje otežavaju i kompliciraju ljudske živote. Jer, od same spoznaje i preciznog definiranja od koje bolesti boluje (dijagnoza), nekome čovjeku ne bi bilo ništa bolje. Naprotiv, to može izazvati samo kontraefekat, depresiju, beznađe, tugu i sl. Kao što bolesnom čovjeku neće pomoći dugotrajno i precizno opisivanje bolesti i njenih mogućih posljedica po njegov život, također, bolesnom čovjeku ništa neće pomoći što će mu ljekari danima ili mjesecima, ili cijeli život, govoriti šta je zdravlje, kako je važno biti zdrav i, budeći u njemu krivnju i samoprijekor, podsjećati ga na prednosti zdravlja.
Naravno, bolesnom čovjeku treba lijek (terapija). Prethodne dvije stvari, dijagnoza bolesti i svijest o zdravlju, kada se ispravno doziraju, mogu biti samo poticaj spremnosti i dobra osnova za disciplinirano slijeđenje uputa ljekara kod korištenja terapije. Terapija je zasvodni kamen u građevini koju zovemo medicina. Nazvao bih je primijenjenom medicinom.
A sada prevedeno na jezik kojim smo govorili do prije ovoga primjera. Posjedujemo literaturu koja nam govori o zdravlju i o onim generacijama koje su bile zdrave. Ona nam govori o pravilima i propisima kojih su se prethodne generacije disciplinirano držale i na takav način ostale zdravima. Također, ta nam literatura govori i o simptomima i vrstama bolesti koje mogu snaći one koji izaberu drugi put. Literatura, posebice ona koja u sebi ima statističko-analitičko-istraživačke elemente, koja govori o našem sadašnjem stanju jeste dijagnostička literatura. Ona nam potvrđuje naše slabosti i bolesti. Te je i ona, kako smo naprijed napomenuli, jako važna.
Literatura koju trebamo jeste terapijska literatura.
Ona nas uči o načinima, metodama, postupcima i odabirom ispravnog slijeda i tempa postupaka na putu duhovnog ozdravljenja. Obzirom da su mnoge moderne bolesti jako komplicirane, jer obično sa sobom povlače njih još nekoliko, jako je važno u terapijskom smislu odrediti prioritete. Ispravno određivanje terapijskih prioriteta će ponekad značiti pola terapije.
Naravno, bilo bi neozbiljno i pomisliti, a kamoli tvrditi, da za ovo nisu potrebni dobri i kvalitetni duhovni ljekari. Zdravi ljekari. Zdravi, dobri i kvalitetni autori terapijske literature. Autori kojima se neće moći prigovoriti da boluju od bolesti o čijem ozdravljenju pišu. Prije svega, da i sami vjeruju i svojim životom potvrđuju ispravnost onoga šta pišu. Autori čiji će motiv biti Allahovo ﷻ zadovoljstvo, a ne visina honorara. Takve će knjige doživljavati višestruka izdanja. Na takvoj literaturi će se pojiti mnoge ožednjele duše.
Naravno, biće i onih koji vlastitu bolest neće priznati niti prihvatiti, kao i onih samozvanih ljekara čije terapije će biti bezuspješne. Uprkos takvima, nasušna potreba nas muslimana u Bosni i Hercegovini jeste traganje za stručnim i uspješnim ljekarima, njihovim knjigama i njihovom živom riječi koja će doprijeti do uspavanih, prehlađenih i bolesnih srca, moleći svevišnjeg Allaha da ne budemo od onih koji su na duhovnoj smrtnoj postelji
