Za čitanje potrebno oko 5 min.
Negdje prije 15-tak godina kada je Skupština Udruženja Ilmijje Islamske zajednice u BiH, u okviru skupštinskog zasjedanja, raspravljala i o nedavno usvojenoj amnestiji za saradnike UDBA-e iz reda imama i uposlenika IZ, kao mlad imam sam diskutirao i iznio vlastiti stav o tome.
Na pauzi me sreće jedan istaknuti profesor i kaže mi: „To što si rekao je dobro, ali nije pametno.“
Naime, često odabirem da kažem ono što bi mnogi prešutali ili voljeli da se prešuti. Pa tako nemam nimalo problema da govorim ili pišem o temama i problemima koje se ili trpaju pod tepih ili se očekuje da će se sami riješiti.
Krajem 2017. godine sam objavio informaciju da je džemat Gazi Alijin mesdžid iz St. Gallena, džemat u kojem sam imam već više od jedanaest godina, sakupio oko 11.000 KM na sergiji za pomoć Rohingya muslimanima u Burmi, bilo je postavljeno pitanje da li je to (samo) do imama.
Pa, nije nikad samo do imama. Smatram da je u svim uspjesima ili neuspjesima džemata/zajednice i do onih koji ih vode i do onih koje se vodi.
Isto je i sa neuspjesima.
Smatram da je problem Bošnjaka, na svim nivoima, da uvijek lakše primjećujemo one koji ne rade, nego one koji rade i uvijek govorimo o sankcijama, a rijetko ili nikada o nagradama.
U modernom svijetu kompanije koje prave najbolje rezultate, predvođene kvalitetnim menadžmentom, rezultate ne postižu prijetnjom rukovodstvu ili uposlenicima, već bonusima, pohvalama i priznanjem kada se postignu rezultati.
Zašto ne bi, radije, radili za džennet radi nagrade koja je obećana, umjesto od straha od kazne kojom se prijeti?
To je fenomen.
Evo, zamislite, jedan džemat koji ima godišnji izlaz ili troškove, kada je u pitanju imam, npr., 12.000 KM.
Taj džemat bi mogao povećati troškove za nagradu efendiji kroz povećanje plaće ili nagradu nekim povodom za 10% od te sume na godišnjem nivou, onda kada se pokažu rezultati.
To bi vjerovatno bilo između 1.000 i 1.500 KM. To je sitan novac, ako bi imali rezultat buđenje džemata, povećane aktivnosti, poboljšanu mektebsku pouku, isl..
Problem kod Bošnjaka je što oni, i onda kada određuju plaću imamu, gledaju “nam i ime džemata“, a ne povode se konkretnim rezultatima. Međutim, procjenu rezultata ne mogu raditi ljudi koji mrze/ne vole efendiju, a ni oni koji ga bezuvijetno vole.
To mogu raditi neovisna tijela, čak to trebaju raditi ljudi koji nisu vezani za taj džemat.
Po pravilu to bi trebao biti glavni imam.
Umjesto da džematlije jačaju instituciju glavnog imama, dakako tražeći od i od njega predan i kvalitetan rad, glavni imam se često ruši – često od nekih efendija, političkih partija i svakoga onoga kome je na neki način prepreka.
Stječe se dojam da je mnogo lakše naći spremnosti za rušenje bilo čega ili bilo koga, nego graditi bilo šta.
Za kvalitetno funkcioniranje naših džemata, vjerujem, da je potrebno redefinirati njihovu ulogu, promjeniti njegovu organizacijsku strukturu i u potpunosti promjeniti način kako ga razumijevamo.
O čemu se radi?
Naši su džemati postavljeni da preživljavaju. Ovakva forma je postavljena u vrijeme neslobode, pritiska komunističke vlasti kada nisi smio ništa više od minimuma ni misliti, a kamo li govoriti, a još više od toga – raditi.
To znači, džemati su nekada davno projicirani i zamišljeni kako bi na kraju kalendarske godine 31. decembra u kasi/na blagajni/na računu džemata se nalazio +1 Euro, dolar, franak, KM,… i da su plaćeni svi računi i obaveze. Shodno ovoj projekciji se određuje članarina.
Kada se hoće prefarbati prozori – sergija (tj. prošenje), kada se hoće kupiti nešto od namještaja u mekteb – sergija, kada se moraju zamijeniti oluci – sergija, kada se mora …. uvijek sergija.
Zamislite džemat kao firmu ili kao svoju kuću. I zamisli da se zadovoljiš da samo preživljavaš. Da nikada ništa ne možeš kupiti ili naparviti ili zamjeniti jer – preživljavaš. Moraš u pozajmicu ili traženje pomoći od nekoga isl.
Znam da ima džemata koji teško sastavljaju kraj s krajem i sa aktuelnim članarinama. Ali, kada bi boljestojeći džemati ili veći džemati imali drugačiji pristup (a ne preživljavanje) onda bi mogli pomoći svojoj braći, mogli bi pokrenuti razne aktivnosti, popraviti infrastrukturu IZ isl.
Da bi mlađim naraštajima prenijeli kvalitetan sadržaj – ISLAM – trebamo imati kvalitetan, i s vremenom usklađen, organizacijski okvir – DŽEMAT – prihvatljiv za starije i izazovan za mlađe.
Strašna je i zabrinjavajuća činjenica da danas ne nalazimo kod muslimana uopće, a ni kod Bošnjaka posebno, da se ozbiljno izučavaju i ispituju modeli organiziranja i uspješnog vođenja džemata i to na sredini 15. hidžretskog sotljeće?
Svaka uspješna firma, kompanija, organizacija, permanentno unaprijeđuje organizacijski okvir, a sve u cilju što efikasnije usluge.
Mi smo dozvolili da se džemat reducirano shvata i da se svako promišljanje o efikasnijem organiziranju koji ćemo džematom zvaniti osuđuje i smatra rušilaštvom institucija.
Najjednostavnije je šutati i ne dirati vraga dok spava.
Mislim da to nije ispravan način.
(Budi bolji čovjek, str. 151.)
