Za čitanje potrebno oko 5 min.
Čovjek prodaje jabuke na pijaci. Njegove jabuke su dobre. Jer da nisu ne bi ih željeli mnogi. Neki kupuju na malo, a neki pregovaraju na veliko i plaćaju manje.
Prodavac jabuka je morao da se obrazuje, da zaposli radnike koji će mu pomoći u sađenju sadnica, kalemljenju, obrezivanju, čuvanju od štetočina, stručnjake raznih profila koji permanentno istražuju kako poboljšati kvalitet i povećati proizvodnju, zaposliti vozače, berače, imati lagere, obezbijediti hladnjače, angažira trgovce na kraju, i sl.
Da, postoje i drugi proizvođači i trgovci jabukama. Nije on sam, naravno. I oni slično rade. Svako ima priliku da zasuče rukave i da radi. Onoliko koliko se uloži – toliko se donije i ima. Tako to biva.
Ali, imaju proizvođači jabuka problem. Evo koji,…
Postoje ljudi koji kažu da su im jabuke preskupe. Dobre, ali preskupe. Neki kažu da nemaju (dovoljno) para, ali da žele njihove jabuke. Neki se ne obaziru na bilo šta i kradu jabuke. Ustvari, da malo ublažimo, oni to ne zovu krađom nego ih, eto, koriste za svoje potrebe. Kažu da su fer jer ih ne preprodaju nego ih samo sami koriste. Negdje su sebi našli opravdanje da je to ok – jesti tuđe jabuke, ali ih ne preprodavati. Neka ih prodaje samo onaj čije su. Njih ne interesuje na šta sve proizvođač jabuka mora misliti i koliko treba investirati da bi dobio na kraju proizvod. Što se proizvođač trudi više zaštititi i čuvati jabuke, to se oni koji ih otuđuju vještiji i svome “poslu” predaniji.
Reći ćete, naravno, zašto sami ne proizvode jabuke pa da ne moraju krasti. To stoji i treba tako. Ali, neće oni to. Nemaju oni para za sve, kažu. Moraju kupovati auto, odjeću, cigarete, kahvu, kruh, ponekad izaći s porodicom ili rajom na večeru, otići negdje,… ništa to nije džaba. Pa neće valjda još i jabuke plaćati.
E sad, jesno je da je ovo neka fora. Jeste, naravno.
Prije nego vam otkrijem o čemu se radi da vas upitam: Da li vi možda jedete tuđe jabuke, a da ih niste kupili? Naravno, znam ja da vam neko može pokloniti jabuke; ne mislim na to. Nego baš na ono kako sam gore napisao. Da li koristite samo za svoju svrhu tuđe jabuke?
Naravno da ne. Pa ima li iko da bi to radio?
Ima. To sam i rekao. Postoje ljudi koji to rade.
Postoje proizvodi koje neki ljudi proizvode i u njihovu proizvodnju su uložili jako mnogo i, naravno, žele ih prodavati što bolje. Nikoga oni ne tjeraju da se njihovi proizvodi kupuju, ali pošto su ti proizvodi primamljivi i ljudima potrebni, mnogi ih žele.
Postoji mogo proizvoda koje ne konzumiramo, a ne možemo ih dodirnuti, obući, pojesti, popiti,…
Recimo, šta profesor ili učitelj u školi prodaje? Znanje i vještine. Dok predaje – prodaje. Njegovo znanje neko plaća jer procjenjuje da vrijedi.
Šta, recimo, prodaje pjevač dok pjeva na koncertu hiljadama okupljenih ljudi? Svoj glas i vještinu pjevanja. On pjeva i prodaje.
Šta prodaje proizvođač softwarea? Pa software – programe. Ne možemo ih dodirnuti, pojesi, obući,… ali ih koristimo i jako su nam potrebni. I konzumiraju ih gotovo svi.
Imamo li pravo koristiti programe koji nisu besplatni na svojim mobitelima, laptopima, računarima? Imamo li pravo s tim, bespravno nabavljenim programima, pomoći se u zarađivanju kruha kojim djecu svoju hranimo?
Zgražavamo se nad nekim ko krade kilu jabuka i pitamo se – kakvi su to ljudi? A ovo nam nekako izgleda normalno. Princip je isti, ostalo su nijanse. Čini se da neki, ipak, kroz nijanse ruše sve principe.
Mogu li ljudi koji se ne odnose ispravno spram tuđeg vlasništva koje je, da podsjetimo, u islamu nepovredivo – biti dobri vjernici, bajraktari reforme, Allahu bliski ljudi na čije će se dove njihov Gospodar, Koji dove prima, odazvati? Ne mogu.
Oh, kako usko razumijevamo pitanje tuđih hakkova kada mislimo da je bespravno otuđenje nečije imovine i vlasništva samo onda kada zavučemu ruku u njegov džep ili kada preskočimo ogradu i naberemo njegovih rumenih crvenih jabuka, iako na ogradi piše “Sva prava zadržana”. Isto se dešava kada koristimo – gledamo, slušamo, koristimo,… nešto nečije za šta je taj neko rekao da je zaštićeno autorskim pravom i da nije besplatno. Isti princip. Nema nijansi.
Povod za ovaj tekst je jučerašnje pitanje jednog mog kolege da li je knjiga koju sam podijelio u PDF formatu u jednoj Facebook grupi – besplatna i javno dostupna? Kazao sam mu da sam došao do knjige bez ikakvih hakerskih sposobnosti i bez namjere da koristim nečiji hakk bespravno. Usput, tu knjigu sam prije nekoliko dana kupio u elektronskom formatu, a da je nisam ni pokušao tražiti ima li je negdje na internetu. Da, pokušao sam je tražiti na Scribd-u, kojeg koristim već dugo. Mjesečna pretplata na Scribd-u je koliko jedna kahva u restoranu u mjestu gdje živim. I za tu pretplatu dobijem hiljade i hiljade knjiga. (Knjige nije bilo na Scribdu. Kupio sma je na iBook-u. Koštala me dvije kahve.)
Nakon pitanja koje mi je bilo postavljeno razmišljao sam o našem muslimanskom odnosu prema autorskim pravima – prema tuđim hakkovima u svemu, ali i u, recimo, programima koje koristimo na našim kompjuterima, elektronskim knjigama, filmovima,…
Da znaju šta pišem i da navodim vodu na njihov mlin (a možda i prate jer su stručnjaci za to) vlasnici i proizvođači raznih softwarea bi me častili besplatnim primjerkom svojih “jabuka”. Moja namjera nije da im na mlin vodu navodim, nego da bar malo potaknem one koji ovo budu čitali da krenemo u pravcu da sami proizvodimo svoje jabuke jer u tuđim nema selameta ni bereketa. A dok to ne uspijemo – da tuđe plaćamo. Možda će nas visoka cijena natjerati da o svojima što više mislimo.
