Za čitanje potrebno oko 8 min.
Ima jedna nevjerovatna Kur'anska slika koja mami vjernička srca da je gledaju i pamte, ali još više im Kur'an postavjla izazov da im ta slika postane ogledalo. Naime, s početka sure El-Insan Allah, dž.š., spominje jednu vrstu Njegovih odabranih robova – El-Ebrar (čestiti).
Svaki detalj je toliko nabijen značenjima, porukama, da nas ostavlja bez daha. Ako bih se dao u traganje za etimološkim značenjem riječi, pa zatim njenim izvedenicama i mjestima gdje je spomenuto u Kur'anu i listanje tefsira gledajući kako su ovaj pojam naši dobri šejhovi razumijevali, to bi nas daleko odvelo i našli bi tu, nesumnjivo, briljantne poruke i informacije.
Spomenuću samo da se riječ Ebrar – Čestiti, spominje 5 puta u Kur'anu.
Evo tih ajeta:
„Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.“ (Ali Imran, 193.)
„Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće.“ (Insan, 5.)
„Čestiti će, sigurno, u Džennet.“ (Infitar, 13., Mutaffifin, 22.)
„Uistinu! Knjiga čestitih je u Illijjunu.“ (Mutaffifin, 18.)
U prvom spomenutom ajetu Allah dragi nas uči jednoj od najveličanstvenijih kur'anskih dova da od Njega, s.v.t., treba da tražimo da nas upiše među Ebrare – Čestite (dobre).
Onda je ajet i oni koji slijede iz sure El-Insan, gdje nas Allah, s.v.t., obavještava kakvu je nagradu pripremio čestitim robovima Svojim.
Zatim, na dva mjesta, Allah, s.v.t. kaže da će Ebrari sigurno u džennet i konačno spominje Knjigu Ilijjun, knjigu čestitih Njegovih robova.
Hajde da vidimo ko su to – Ebrari, čestiti Allahovi robovi.
Vjerovatno se pitate, šta ti ljudi rade? Kakvo je njihovo vjerovanje? Ustaju li sa sedžde ikako? Ima li takvih ljudi među nama? Ako ih ima, ko su i kako izgledaju? Može li se kako biti od njih? Šta da radimo pa da se nadamo da će nas Allah dragi među njih ubrojati?
Nevjerovatno je da Allah dragi spominje samo jednu jedinu njihovu karakteristiku. Ne treba spominjati da se uz to podrazumijeva da takvi ljudi izvršavaju farzove i čuvaju se harama. Na koncu, čestitost (birr) definira se kao krajnje iskreno vjerovanje u Allaha i postupanje.
Allah dragi kaže, opisujući čestite robove svoje:
„…i hranu su (oni) davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju (zatvoreniku).“
Samo to?
Da, samo to.
Riječ „عَلَىٰ حُبِّهِ“ neki prevodioci prevode da ti čestiti ljudi hrane siromahe, siročad i zatvorenike zarad Allahove ljubavi, zarad Allaha dragoga. Rekli bismo, pa zar se i može drugačije?
Ali ovdje to ipak znači da ti ljudi hrane siromaha (miskin), siroče – dijete bez oca (jetim) i zatvorenika (esir) sa hranom koju i oni sami žele, vole, trebaju.
Subhanallah!
Ne hrane oni siromaha, siroče i zarobljenika samo sa nužnom hranom, nego im daju i ono što i oni sami žele. To bi u našem vaktu značilo,… ako sebi i svojoj djeci kupuju tri vrste soka – i siromahu nose tri vrste soka, ako sebi kupuje meso teletinu – i siromahu ili siročetu nosi isto takvo meso,…
Kada neko od ebrara nahrani ove ljude hranom koju sam jede, recimo, počasti ih janjetinom, ili ako je on jeo ćevape – da je patio i siromahu ćevape (a ne marku ili dvije da uzme sebi pola hljeba i jogurt ili burek u najboljem slučaju), znamo čuti neke ljude kako kažu: „Uh, i ja bih janjetine…. Nisu oni ni budale… i sl.“ Ovo su neprimjereni komentari, jer ti ljudi ne mogu skontati djela koja ebrari rade.
Ili kada hrane siroče, ne samo da bi ono preživjelo, nego ga hrani kao što svoje dijete hrani. Bez razlike.
Kako Kur'an kaže: „عَلَىٰ حُبِّهِ“ – hrane druge sa onim što i oni sami vole.
Kada Allah dragi u Kur'anu spominje Birr – Čestitost, kaže: „Nećete zaslužiti nagradu (لْبِرَّ) sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže…“
Znači, nema deredže čestitosti bez trošenja i dijeljenja onoga što se voli, za čim je srce se privezalo.
Sjećate li se onoga slučaja kada je jedan čovjek došao Allahovom poslaniku, s.a.v.s., i rekao da je gladan. (Pa ko to može kazati nego siromah!) i kada Allahov poslanik nije u svojoj kući imao da ga nahrani upitao je ashabe ko će povesti čovjeka i nahraniti ga. Znate za taj slučaj? Evo cijele predaje:
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: „Došao je jedan čovjek Poslaniku s.a.v.s, i rekao: „Ja sam gladan“. Poslanik, s.a.v.s., posla nekoga da pita jednu od njegovih žena za hranu a ona reče: „Tako mi onoga koji te je poslao sa istinom ja imam samo vode“. Vjerovjesnik je zatim upitao drugu ženu, a ona mu je isto odgovorila i tako redom sve su odgovorile isto. Poslanik, s.a.v.s., upita: Ko će ugostiti ovog čovjeka večeras“.
Jedan ensarija reče: „Ja ću o Allahov Poslaniče“. Dalje se prenosi da je on došao i rekao svojoj ženi: „ Ima li se šta jesti kod tebe“?
Ona odgovori: „Ima samo večera za djecu“.
Ensarija reče ženi: „Zabavi ih nečim, a kada htjednu večerati uspavaj ih, a kada dođe naš gost ugasi svijeću i pretvaraj se kao da i mi jedemo“
Pa su sjeli i gost je jeo, a oni su legli bez večere. Kada je svanulo Ensarija je došao do Vjerovjesnika s.a.v.s., i on mu reče: „Allah se zadivio sa vašim sinoćnjim postupkom sa gostom“. (Buhari i Muslim) U jednoj drugoj predaji stoji da je nakon ovoga postupka Allah dragi objavio, u ajetu u kojem opisuje čestitost Ensarija:“ وَيُؤْثِرُونَ عَلَىٰ أَنْفُسِهِمْ وَلَوْ كَانَ بِهِمْ خَصَاصَةٌ“ – „i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.“
Upravo ona karakteristika koju nalazimo i u suri el-Insan. Nahraniti nekoga onda kada je i tebi potrebno.
Koliko smo samo puta čuli nekoga da kaže: „Ne mogu, treba i meni.“ Ili, postoje ljudi koji pomažu, koji su, inšallah, dobri muslimani, koji pomažu i učestvuju u raznim akcijama, ali… ali nisu na ovoj razini. Nisu na ovom stupnju.
Pa kako bi i bili!
Da je to lahko, zar bi Allah rekao: Čestiti će, sigurno, u Džennet!
I za kraj da spomenem zatvorenike koje nisam spomenuo do sad.
Ulema spominje razne vrste zarobljenika, od onih koji kažu da se radi o nemuslimanima koji su zaroboljeni ili u zatvoru kod muslimana, do onih koji kažu suprotno od toga. Znači, da se misli na zarobljene muslimane u rukama nemuslimana. Neki čak smatraju da se radi o osobi koja nije pametna i razumna (pa joj je potrebna tuđa pomoć).
Bilo kako bilo, mi danas možemo sresti razne vrste ropstva ili zarobljeništava. To može biti čovjek koji je u zatvoru i neko ga hrani i prema njemu se odnosi s posebnom pažnjom zarad Allaha s namjerom da mu olakša zatvorske dane (ako je bespravno zatvoren), a ako je zatvoren s pravom (ako je izvršio prekršaj kakav) onda da ga čestitost popravi. Znamo za slučajeve prihvatanja islama od strane zatvorenika, upravo nakon postupanja čestitih ljudi prema njima.
Sljedeći vid zatvoreništva danas je svakako nasilje nad muslimanima u Burmi, zatim u Indiji, a da i ne spominjemo zatvorenike muslimane od strane zalimskih režima u muslimanskom svijetu. Zar neki migranti nisu, neka vrsta, zatvorenika?
Dalje, ovdje vidim i osobe koje se iz ko zna kojeg razloga bave prostitucijom, drogom, isl. Ljudi koji uđu nekakve krugove bivaju svojevrsni zatvorenici i iz belaja u kojima se nalaze teško se mogu izvući. Sve bi to, po mome skromnom, razumijevanju mogli biti zatvorenici koji se spominju ovdje.
E, ovi naši čestiti Allahovi robovi brinu i o njima.
A zašto to rade čestiti?
Allah dragi nam u ajetu koji slijedi iz sure El-Insan navodi riječi čestitih u kojima se krije odgovor zašto to rade:
“‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!” (El-Insan, 9.)
Mogli bi se pitati, da li čestiti čekaju kod kuće hoće li im ko na vrata zalupati ili sami traže siromahe, siročad i zatvorenike? Prije će biti da čestiti ne čekaju da im čestitost na noge dođe, već svoj život posvete iskrenom robovanju Allahu, čineći čestita djela.
I za kraj, naravno, ostaje izazov svima nama da se trudimo biti od čestitih. Od sada ako neko nas bude smatrao da smo čestiti, nemojmo ubjeđivati ljude da to nismo, nego se potrudimo to postati.
Gospodaru, daj nam da budemo od čestitih. Da budemo od Ebrara. Amin.
