Za čitanje potrebno oko 5 min.
Džematlija je onaj ko zna za džamiju. Onaj ko je čuva, voli, brine o njoj. Onaj koji dolazi džamiji čim ima priliku, a kada nema on džamiju nosi sa sobom.
Džematlija poštuje i cijeni hodžu jer su mu njegovi roditelji davno kazali da se hodža i učitelj moraju poštovati. Odmah iza roditelja, a nekada i više od roditelja. Jer, onaj ko cijeni i poštuje hodžu sigurno cijeni i roditelje. To ide skupa, smatra džematlija.
Čuo je da ga je hodža pohvalio i bilo mu je milo, ali se onda kajao bojeći se da ne pokvari hodžinska pohvala, iako nije bila pred njim, njegov nijjet.
Voli poklone dijeliti, jer je hodža citirajući Poslanika rekao da dijeljenje poklona povećava ljubav među ljudima. On voli ljude. On želi da ljudi umjesto mržnje, osjete ljubav. Umjesto zavidnosti na uspjesima drugih, želi da poput njega radost u srcima svojim hrane. Umjesto neprijateljstva i ljutnje, da osjete prijateljstvo i širinu oprosta.
Umjesto prigovora, on nudi razumijevanje; umjesto kritike, hvali pozitivnosti; umjesto ogovaranja, hvali dobre postupke ljudi; umjesto bježanja od ljudi, on im u zagrljaj žuri.
Uvijek je među prvima. Kada šta treba za džamiju i džemat on gleda kako da svoje obaveze ispretura, kako bi za džamiju i džemat našao mjesta. Kada treba financijski podržati džamijske projekte on ne gleda da se izmigolji i ne gleda koilko je ko dao. On daje uvijek toliko da se, ako je akcija javna, drugi pitaju: Kako? Otkud?
Džematlija je davno skonto da on kada daje drugima tada zapravo daje sebi, a kada ostavi sebi onda Allah, dž.š., zna šta će sa tim biti. Pa zato misli na sebe što više.
Zna hodža, a i drugi da na džematliju mogu računati. Nekad ga neki smatraju naivnim do te mjere da ga sažaljevaju, jer danas niko ništa džaba ne radi. On samo osmjehne i sa sjetom kaže: Kada ne budemo bili spremni sebe dati i to izvaditi sebe iz sebe i cijelog se dati džamiji onda je to težak vakat.
Džematlija je takav da kada spomeneš džamiju i džemat, sjetiš se njega. Kada dođeš džamiji sretneš njega.
Džematlija zna da mu je džamija važna. Ona je mjesto gdje se osjeća kod kuće. Može da joj dođe nenajavljen. Da u nju uđe bez kucanja i da izađe bez da pita za dozvolu.
Džemalija zna da mu ni žena neće zamjeriti što je u džamiji. Eh, koji je to džematlija kojem žena prigovara riječima: “Pa ti si stalno u džamiji!”
Ma zna on da mu njegova draga žena, majka djece njegove, oslonac njegov i podrška njegova u svakome dobru, to ne kaže zato što joj je mrsko i što joj krivo, nego je, ono, fino ljubomorna da u srcu njenog dragog ima pored nje još nešto – džamija. Kada mu to rekne, odmah se za usnu ugrize i haman se pokaje jer zna da u komšinice muž u birtiju ide češće nego njen u džamiju. Zna kako nju njen cijeni i poštuje, a kako nju njen pazi. Kada i prigovori, kao da mu srcem govori… pusti ti riječi moje što ih nekada usne zbore, ali slušaj dušu moju koja s tvojom društvo išće.
Džematlija je ponosan na svoju dragu jer, eh kako mu samo čast čuva i cijenu u očima ljudi diže. Ali, zna ona da poštovanjem muža svoga ona svoju vrijednost i čast povećava. On smije, a da ne pita, uvijek i u svaka doba gosta povesti kući na hranu i konak. Javi samo da dovodi ili dovozi kući bereket.
Drugi mu se čude.
Džematlija dovodi djecu u mekteb. Zna da je mekteb važan. Zna da i nije najvažnije koliko je naučio – naučiće, ali je važno da kad odrastu znaju i mogu reći – išli smo u mekteb. Blag je prema djeci svojoj više nego što bi trebao biti, misli. Nekad se i boji. Ali taj strah liječi iskrenom dovom Uzvišenom, u vrijeme kada drugi spavaju, i na Kojeg se oslanja.
Džematlija je ponosan na svoj džemat. Zna da nije najbolji, ni on ni džemat, ali se trudi da bude on bolji i odmah će i džemat biti bolji. On uvijek smatra da on treba i može bolje, a za druge uvijek izgovor nalazi. Nikada sebe ne pravda drugima, a za druge bi uvijek sebe založio.
Ne zamjeri on drugima jer zna da uskost grudi nečijih grudi, najviše tegobe i muke upravo njima stvara.
Kada bi džematlija znao da ovo o njemu zborim bio bi tužan jer ljudi koji čitaju umjesto da o sebi misle i žele na džematliju ličiti, džematlija postati, oni pogađaju ko je džematlija. Kao da je to važno?!
Važno je biti, postati džematlija, a ne džematliji ime pogoditi.
Jer, kada bi većina ljudi bili džematlije, a ti što ovo čitaš među njima ne bi bio – kakva korist?
A opet, kada bi mnogi ljudi ko zna kakvi bili, kao što i jesu, a ti u srcu i postupcima svojim dijelio ljubav prema svojoj džamiji i svome džematu ko i džematlija – blago tebi!
Budi džematlija! Aferim džematlija!
