Za čitanje potrebno oko 11 min.
Dragi roditelji,
Znam ja da vi kažete da svojoj djeci želite samo dobro, ali želje bez konkretnih i savjesnih postupaka nemaju nikakvu važnost. One tada (p)ostaju samo neostvarene želje.
Smatrati nekoga krivim ili odgovornim za vaše neostvarene želje je neukusno i neozbiljno pogotovo onda kada ostvarenju želja niste prilazili mudro, pametno, planski i realno. Vi ste samo k'o papagaj ponavljali svoje želje i mislili da je to dovoljno. A budućnost vas i vaše djece će vas brzo razuvjeriti, ako već nije.
Zato, kada drugi put budete kazali ili pomislili da svojoj djeci želite dobro, razmislite, da li je to puka želja ili nešto konkretno radite na tome. Možete li to na čemu ili kako radite s ciljem ostvarenja vaše želje da vašoj djeci želite dobro napisatii ili bar u razgovoru podijeliti s drugim roditeljima?
Možda nije fer nekoga kritikovati, a nekoga kritika čuvati, ali valja staviti ruku na srce i upitati se: Kakva su naša djeca? Ko je tome (najviše) zaslužan? Ako se treba šta mijenjati gdje prvo početi i šta prvo raditi?
Skoro sam jednog umnog i mudrog čovjeka pitao – gdje početi? Ako želimo pokrenuti pozitivne promjene u društvu gdje ili sa čim početi? Koji je prvi korak? Gdje god zavrnemo tepih, nema mjesta za dalje skrivanje. Saglasili smo se da je to porodica.
Majka. Otac. Djeca.
Roditelji, rekao bih (pod)svjesno izbjegavaju najvažnije doba u razvoju čovjeka – prvih pet-šest godina i svu krivnju za ono u šta se djeca pretvaraju svaljuju na školu, medije, ambijent, politiku, državu,..
O da, ambijent uvijek bespogovorno primi etiketu krivca. On se ne ljuti jer onima koji ga optužuje bude (uvijek) lakše. Bar privremeno.
Često čujemo da nismo zadovoljni školskim sistemom kojeg pohađaju naša djeca. Da je u njemu mnogo nedostataka i problema. Opravdanih i neopravdanih. Kažemo da nam ne valjaju školske zgrade, učitelji, udžbenici, nastavni plan i program, pedagoški zavodi, ministarstva,… gotovo ništa.
Samo nisam čuo da smo ikada smogli snage i da smo kazali: Ne valjaju nam djeca.
Znam, zvuči strašno! Strašno, da do daha ne možemo doći. Ali, zar nije tako?
A djeca, k'o djeca. Svi smo bili djeca. Ruku na srce – uglavnom nije do njih. Nego do nas. Roditelja.
Znači, ne valjaju roditelji.
Bojim se da je mnogo naše priče o našoj djeci, o vrtićima, o školama, učiteljima, mektebima, muallimima,… samo naša jeftina borba protiv prave istine – a to je, da nama nije do naše djece stalo, ali ono malo grižnje savjesti što imamo moramo nekako pokazati. Moramo pronaći krivca. Da nam bude lakše.
Naravno, generaliziranje je uvijek opasno jer tada sa suhim drvima gore i sirova. Zato, ove tvrdnje se odnose na nekoga više, a na nekoga manje. Kada se sve doda i oduzme ostaje prosjek. A prosjek je loš. Prosjek je ovo što imamo. I ja i ti smo dio prosjeka. Mi i naša djeca.
Povod za ovaj tekst je jedna rasprava o pravima djece, njihovom odgoju i obrazovanju, u kojoj su uzeli učešća mnogi ljudi i mnogi roditelji. Stotine njih.
Čitao sam stavove i razmišljanja i nisam mogao doći do daha. Većina je bila krajnje vulgarna, bezobrazna, s navodnom namjerom za rješavanje pogrešnog i lošeg postupanja pozivali su na krivična djela, linč, anarhiju,… Veliki broj ljudi nisu svjesni odgovornosti javno izgovorene i napisane riječi. Kada bi ih se upozorilo pravdali bi se ljutnjom, frustriranošću, emocijama,… Ni ljutnja, ni frustracije, ni emocije,…. ne rješavaju probleme. Oni ih samo prave ili dodatno kompliciraju.
Pitao sam se, Allahu dragi, ako su roditelji ovakvi, kakvu djecu onda odgajaju? Pitao sam se, ko i kako da njihovu djecu odgaja, uči i podučava? Manje od 20% ljudi, mahom roditelja, su staloženo, blago i ciljnoorjentirano komentirali i predlagali u kojem pravcu se treba rješavati evidentni problem. Ovo nije skretanje pažnje ili opravdavanje pogrešnog postupanja, nego je pokušaj da se problem gleda i iz onoga ugla iz kojeg ga uglavnom ne vidimo ili ne želimo gledati. Ne braneći ama baš nikoga, ali ni ne napadajući ama baš nikoga postavljam pitanje koje je manje od 2% učesnika rasprave spomenulo:
Kakva su naša djeca i kakvi smo (im) mi roditelji?
Ima li išta do nas? Do nas – roditelja? Znamo li mi šta biti roditelj znači? Znamo li mi šta je roditeljski odgoj? Kućni odgoj? Kako da se našoj, heeej našoj, djeci nadgradi školski odgoj kada ga (često) nema na šta nadgrađivati? Oprostite mi na neizbjegnutoj vulgarnosti, ali zar mi mislimo da je dovoljno dijete napraviti i davati ga raznim tetama ili institucijama da od njega grade čovjeka? Bez nas.
Ako smo “slabi” na svoju djecu, onda bar možemo gledati tuđu i staviti ruku na srce i kazati – imamo problem. Imamo veliki problem.
Pa, osobe koji uče (i odgajaju) našu djecu su jako često naše komšije, rođaci, prijatelji, poznanici,… Razgovaramo li ikada s njima o tome kakva su naša djeca danas? Govorim o prosjeku, naravno. Da li se stanje popravlja ili pogoršava? Umalo nisam postavio pitanje: Pokušava li iko misliti o rješenju, a onda sam se sjetio da mi još nismo ni pokušali objektivno definirati problem. Tek onda se može govoriti o rješenju.
Naravno, ponavljam ponovo, nije samo do roditelja i djece ima i do učitelja, do škole, do ambijenta, do politike, do… Plašim se samo da prebacujući krivnju na bilo koga sa sebe, roditelji čine najgoru moguću stvar gdje najteže posljedice trpe i oni, ali ne oni koliko njihova djeca. Naša djeca.
Znam, pravdaće se neki, da je danas teško biti roditelj i da roditelji imaju mnogo obaveza i nemaju vremena se posvetiti svojoj djeci. Pregrubo bi bilo u ime djece kazati: „Ako ste znali da za nas vremena nećete imati, što ste nas rađali?“
Našoj djeci onda kada smo im najpotrebniji nije važno imaju li jedne i šestere patike, jednu ili deset majica,… Mogu sjajno živjeti bez skupih igračaka (mi smo dokaz tome), televizora, mobitela, tableta,… Naša djeca ne moraju ići na ljetovanja ili zimovanja. Poznajem, rekao bih, dobre roditelje koja 80% onoga što njihovo dijete koristi je od mlađeg brata ili sestre ili od rođaka. Ne zato što nemaju, nego zato što im nije potrebno.
Znam da ću neke naljutiti s ovom, ali što prije nekome kažemo da je u krivu to može biti bolje. Nije nama stalo do naše djece i da njima možemo priuštiti ono što im treba (a šta je to?) nego je nama, često, potrebno da svoje komplekse pokušavamo preko njih rješavati ili ono što je najgore, stalno ih i za mnogo šta za izgovor uzimati.
Podvlačim da ne generaliziram. Postoje izuzeci ili roditelj(i) koji doista imaju realne poteškoće u pružanju iskrenog roditeljstva svojoj djeci.
Mnoga naša djeca gotovo da ne znaju za roditeljsku ljubav.
Pih, ljubav! Šta je to?
Ljubav znači svjesno i dragovoljno žrtvovanje za drugog i uživanje u tome žrtvovanju. Suprotno od toga je briga samom sebi. Sebičnost. Maloprije sam pisao o tome.
Mi smo se davno prestali brinuti, realno, o našoj djeci i tretiramo ih kao kućne ljubimce koje baš i ne volimo nego ih po obavezi održavamo u životu.
Ako roditelj misli da je cilj i funkcija roditeljstva završila s tim da svome djetetu obezbijede mjesto gdje će spavati, hranu koju će jesti, odjeću koju će obući,… pa to isto rade i sa mačkom ili ribicama u akvarijumu. Zar takav tretman nije ponižavajući?
Sjetite se samo koliko puta kao roditelji pomislimo kako smo sve dali svojoj djeci i kako smo se tako mnogo žrtvovali za njih, a oni to ne vide i ne cijene. Zar nije tako? Tada, uglavnom, mislimo na materijalno. Djeca nam, na svoj način, kažu da im sve to nije bitno. Da, mi smo im obezbijedili ono što im je odvratilo pažnju od roditeljske ljubavi koju su željno iščekivali i oni sa čim su se bavili dok su nas očajno trebali. Kada sve krene kako ne treba – onda mi, roditelji, upiremo prst krivnje u svakoga osim u sebe.
Dok im obezbijeđujemo materijalno blagostanje ili uvjete za život dostojne čovjeka, kako to obično zovemo, mi smo prezauzeti, umorni, frustrirani, pod stresom i raznim pritiscima, i sl. I onda se to odražava na porodični ambijent.
Jako mnogo naše djece u porodicama sluša svakodnevno gre i be u raznim varijantama – kao poštapalicu, kao izražavanje gnjeva dok se gleda utakmica, kao nezaobilazni dodakat kada se ogovara komšija ili neko drugi, isl…., a dijete sve gleda i uči.
Jako mnogo naše djece svakodnevno svjedoči laži svojih roditelja, a dijete sve gleda i uči.
Jako mnogo naše djece svakodnevno svjedoči raznim prevarama svojih roditelja ili i sami budu prevareni, a dijete sve gleda i uči.
Jako mnogo naše djece tokom odrastanja bivaju učeni kako se krade bez posljedica, kako se laže, kako se lažno svjedoči, kako se ne izvršavaju svoje obaveze, kako se psuje država, kako se učitelju koji djetetu da lošu ocjenu kaže da je konj, magarac ili blento „ko je njemu dao da bude učitelj?“,… a dijete sve upija i uči.
Jako mnogo naše djece svakodnevno sluša svađe svojih roditelja koje ponekad završavaju i nasiljem i sama se uče nasilju i nasilnom ponašanju.
Jako mnogo naše djece odrasta u porodičnom ambijentu gdje stariji brat ili sestra vrši mobing nad mlađim bratom ili sestrom. Djeca se nerijetko „odgajaju“ da su stariji jači i glavni i da su oni šefovi mlađoj braći ili sestrama?
Jako mnogo naše djece više vremena provedu dnevno sa mobitelom u ruci, nego u razgovoru sa roditeljima tokom cijele sedmice. Lijepo njima, lijepo roditeljima!
Ali,…
Nije dovoljno konstatirati teško stanje, posmatrati nečiju porodicu u problemima, možda i vlastite probleme nastojati rješavati nadom da će vrijeme sve izliječiti,… Nije dovoljno sa prijateljima ili prijateljicama, uz trač-kahvu pričati o komšijskom neodgojenom djetetu koje je svakodnevno satima u školi sa našim djetetom. Trebalo bi da nas je briga gotovo jednako kakvo je komšijsko dijete, a ne smao naše. Ali, pošto nas nije briga za našim, kako da brinemo o komšijskom. Nije dovoljno i ne rješava problem odgoja naše djece uprti prstom u sve odgovorne, pa čak nije dovoljno ni biti u pravu, jer to neće mnogo utjecati na ono što našoj djeci najviše treba:
Istinska roditeljska ljubav, pažnja, pokazana briga i, naravno, disciplina. Disciplina koju često zaboravljamo. Ne mislim na bolesnu disciplinu kojom bi se sputavala ili uništavala dječija inventivnost, inteligencija, sloboda,… nego na jasne procedure i pravila ponašanja koja će im pomoći da svoju budućnost grade smisleno i sistemski.
I da, i ja sam roditelj, a i učitelj. Gledam na prisutni problem iz oba ugla. Nekada, najiskrenije kazano, kada problem gledam kao roditelj, sažaljevam i divim se učiteljima koji imaju živce učiti i podučavati moju djecu jer znam kakva znaju biti. I stidim se kada kroz moju djecu (ponekad) gledaju mene – roditelja. A s druge strane kada djecu posmatram kao učitelj, pitam se, imaju li (neka) djeca ikako roditelje.
Uvažavajući da su mnogi problemi kompleksni, pa tako i ovaj problem o kojem sam pisao, želim spomenuti savjete mudrih ljudi koji kažu da je potrebno velike probleme razložiti na način da postanu skup manjih problema. Rješavanjem manjih problema rješavamo i onaj veliki koji nam je izgledao gotovo nerješiv. Upiranjem prsta u tuđe zadatke i tuđe obaveze kod rješavanja problema nam ne pomaže. Jedino nam pomaže da radimo ono što treba da radimo:
U ovome slučaju to je da budemo roditelji. I to – pravi roditelji.
You must be logged in to post a comment.