Za čitanje potrebno oko 10 min.
Nakon hidžre Muhammed ﷺ je medinsku zajednicu organizirao na principima islamskog bratstva. U Medini je pored zajednice muslimana bila i zajednica medinskih židova s kojima je Poslanik ﷺ sklopio ugovor o međusobnim pravima i obavezama, o zajedničkim interesima.
Muslimani su izgrađivali zajednicu međusobno se pomažući i pružajući jedni drugima pomoć i podršku u svakom smislu. Voljeli su drugima koliko i sebi. Čak su davali prednost drugima nad sobom.
Poznat je primjer gdje je nakon jedne bitke ranjenim borcima bila ponuđena pomoć i gutljaj vode. Svi oni su dali prednost ranjenom bratu do sebe. Činjenica da su svi preselili govori da su i u zadnjim trenucima života svojih davali prednost drugima nad sobom.
Koliko puta mi ne brinemo o drugima nikako. Ili kada dijelimo žvaku ili bombonu ili… onda prvo mi uzmemo i ostatak podijelimo. Da ne bi nas mašilo. Da se razumijemo, ovo i nije problem. Moramo brinuti o sebi. Ali, vrhunac ili savršenstvo vjere, jeste voljeti drugima više nego sebi. Svoj interes žrtvovati zarad interesa brata muslimana.
Osobina nas u ovom vremenu jeste da smo previše zaljubljeni u sebe. Sami smo sebi bitni. Zamislite ovo, kao ilustracija… kada svako sebi plati kahvu ili sok u restoranu. O ručku da ne govorimo….
Otuda smo postali hladni prema drugima, ne volimo ih, mi im samo sudimo i uživamo sudeći im.
Naša je osobina da za naše propuste i greške nalazimo opravdanja i izgovore, dok drugima za iste ili daleko manje propuste i greške sudimo oštro i žestoko.
Naša je osobina da svjesni svojih propusta posebno se ne trudimo da ih eliminiramo, dok tuđe propuste vidimo, etiketiramo ili smatramo da su krivi za sve.
Naša je osobina da se često stavljamo u poziciju sudije, stručnjaka i eksperta u svakoj oblasti. Mi imamo svoj stav i o politici, i o sportu i o ekonomiji i o globalnim odnosima i o stanju u muslimanskom svijetu. Imamo stav ko je u pravu i ko je u krivu u sukobima među muslimanima. Imamo stav o problemima i izazovima u našim lokalnim zajednicama selu, gradu, džematu, općini, državi…
Svoje stavove smo često formirali na temelju jako malo informacija i poluinformacija. Nekad se uopće ne trudimo doći do istine, tražiti informacije, odmjeravati ih i analizirati – mi odmah donosimo sudove i već imamo stavove. I što je gore – mi se povodimo za nečijim stavovima a da zapravo ne znamo kako su isti formirani.
Interesantno je kako svjesno ili nesvjesno klasificiramo sve ljude u tri grupe i odnosimo se prema njima na različite načine.
Prva grupa smo mi i naše porodice. Ljudi su zaduženi za sebe, da se brinu o sebi, da se brinu o svojim roditeljima, braći i sestrama, tetkama, .. Onog momenta kada bilo ko od nas stupi u brak onda treba da se brine o bračnom drugu; o djeci koju dobije. Znači, u ovu prvu grupu spadaju nama najbliže osobe.
Druga grupa su oni koje poznajemo, s kojima živimo, s kojima sarađujemo i s kojima na neki način imamo vezu, kontakt, saradnju,..
Treća grupa su oni koje lično ne poznajemo ili vrlo, vrlo malo.
Sebe, svoju porodicu, najbolje poznajemo. Znamo svoje propuste. Znamo svoje dobre strane. Znamo svoje mogućnosti. Znamo šta su nedostaci.
Uzvišeni Allah nas poziva, preporučuje, pa ako hoćete i naređuje jer u ajetu kojeg ću upravo citirati Allah ﷻ upotrebljava zapovjedni način:
“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.” (El-Maide, 105.)
„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti“. (Et-Tahrim, 6.)
Allah ﷻ svakome od nas stavlja u obavezu i to je sasvim prirodno da se brinemo o sebi i svojoj porodici. Da glavninu svoje energije i svih sposobnosti utrošimo na brigu o tome.
Drugu grupu, za koju u osnovi nismo zaduženi – ali smo na neki način upućeni na njih – mi često doživljavamo kao ljude u koje ćemo upirati prstom, kojima ćemo suditi, koje ćemo kritikovati, koje ćemo etiketirati i smatrati krivcima i za ono šta jesu krivi i odgovorni, ali i za ono što nisu.
Prema sebi i svojoj porodici smo popustljivi, nalazimo 101 opravdanje i izgovor. U najmanju ruku pokrivamo naše sramote, neuspjehe, nedostatke, propuste. Da se razumijemo – i treba tako; ne treba se hvaliti niti u javu iznositi svoje negativnosti i negativnosti svoje porodice, već treba uložiti napore da se te negativnosti eliminiraju.
Međutim, izuzetno je važno da u onoj drugoj grupi ljudi, ljudi s kojima živimo, koje poznajemo, gdje smo upućeni jedni na druge, među tim ljudima tražimo saradnike u rješavanju zajedničkih propusta i nedostataka.
Mnogo puta sudimo ljudima za greške koje i sami činimo. Mnogo puta uživamo da se šire ružne vijesti o ljudima koje poznajemo, a iste te ružne vijesti imamo u vlastitom domu i životu.
Allahov Poslanik ﷺ kaže: „Ko otkloni mu’minu (vjerniku) teškoću od dunjalučkih teškoća, Allah će njemu otkloniti teškoću od teškoća Sudnjega dana. A ko olakša onome koji je u nevolji, Allah će njemu olakšati i na dunjaluku i na ahiretu. A ko sakrije (sramotu) muslimana, Allah će sakriti (njegovu sramotu) i na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svome robu onoliko koliko on pomaže svome bratu.” (Muslim)
Uzvišeni kaže: „One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate“. (En-Nur, 19.)
Vjernik ne smije uživati u sramoćenju i etiketiranju drugih ljudi. Uživati u njihovom optuživanju. Već, naprotiv, mora da svoje srce očisti i da za takve uči dovu Allahu dragome. Da im pomogne. Da im bude od pomoći. Da im bude ensarija – u njihovim nevoljama. Da im pomogne da napuste teško stanje u kojem se nalaze.
I treća vrsta ljudi su one koje ne znamo, ne poznajemo i o kojima znamo samo ono što oni žele da znamo.
Nekada takve ljude više volimo, cijenimo, hvalimo, povodimo se za njima, slijedimo ih… a oni na to ponajmanje imaju pravo. Možda nefs prepozna sebi srodan nefs.
Od presudne važnosti jeste za kim se povodimo i ko nas očarava. Ko kupi naše emocije.
Jer, ako slušajući/gledajući/prateći jednu osobu, makar ta osoba bila alim nad alimima, počnemo mrziti druge ljude umjesto da ih volimo, počnemo uživati u osuđivanju drugih ljudi umjesto da za njih dovu učimo, počnemo im tražiti mahane umjesto da ih pokrivamo, onda… onda moramo znati da je tu nefs prisutan. Ili još gore – šejtan. Da se maskirao i da nam se predstavlja i ubjeđuje nas da to radimo s najboljim namjerama i da nam je, navodno, samo do čistog islama stalo.
Danas je svijet pun ribara ljudskih duša. Danas postoje ljudi koji nas žele iskoristiti za neke prikrivene interese. Ili još gore, postoje ljudi kojima vlada nefs, a sami su ubijeđeni da su čistih namjera. Slijeđenje njih dođe nešto kao nefs na kvadrat.
Ljudi vode računa od koga mlijeko i sir kupuju. Vode računa od koga med nabavljaju. Ko proizvodi zimske gume za auto kojeg voze? Raspituju se za proizvod koji je na tržištu – je li njemački, slovenski ili kineski?!
Da se razumijemo, ovo je sasvim prirodna i poželjna praksa gdje pokazujemo da nam je stalo šta jedemo, pijemo, odijevamo i sl. ali gdje je tu nefs?!
Eh, nefs je u ovome sad.
Kako je moguće da toliko brinemo od koga i kakvu robu uzimamo, a nije nas briga od koga islam prihvatamo i učimo. Je li to sa neprovjerenih islamskih portala, Facebook stranica i profila?
Zar nam nije jasno da sebe ponižavamo svaki put kada sebi dozvolimo da nam o islamu govori neko s lažnog Facebook profila, neko sa web stranice za koju ne znamo ni čija je, ni ko je uređuje, ni ko stoji iza nje, ni šta je cilj tih koji je uređuju, ni da li je sve tačno što tamo pročitamo… Kako znamo da neko nema neku skrivenu agendu koju će aktivirati onda kada mu zatreba ili mu bude naloženo da je aktivira?
I pazi sad ovo… Naš nefs uzme neprovjerenu informaciju i na takvim virtuelnim mjestima, načelno dobri i iskreni muslimani, pokupe virus i dozvole da budu zaraženi etiketiranjem drugih muslimana, počnu tamo neke muslimane koje niti poznaju, niti sreću, niti imaju veze s njima proglašavati za ove ili one sljedbenike ovog ili onog pravca.
Autoru ovih redaka je pokušao govoriti o pravom islamu srednjoškolac, učenik mašinske škole koji je umislio da treba biti da’ija i pozivati ljude u pravi islam… Imao je takvu upalu nefsa da je bilo za hospitalizaciju. A virus su mu prenijeli oni koji možda i nisu imali namjeru da ga prenesu, ali nisu shvatili važnost brige o sebi i stavljanje sebe u samonametnutu karantenu.
A sve nefs… Nefs koji progovori jezikom osobe koja misli da je iskrena. Da je dobronamjerna. Da želi samo dobro. Nefs osobe koja sebi umisli da je ona pozvana da širi istinu sa lažnih Facebook profila, grupa, web stranica, portala…
Zato, bez posebnog umotavanja – vodite računa od koga učite o islamu. Ne dozvolite da postanete promotori ideja koje nisu vaše. Ne dozvolite da budete od onih koji pljuju i vrijeđaju druge muslimane i šire smutnju (fitnu) samo zato što ste čuli nekog samoproglašenog šejha/da'iju/imama da to radi ili vas je nagovarao da to radite. Inače, inače ćete učiniti nepravdu i sebi i drugima.
Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (El-Hudžurat, 6.)
„O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.“ (El-Hašr, 18-19.)
