Za čitanje potrebno oko 5 min.
Smatram da je jedna od najpogubnijih posljedica života na Zapadu gubitak osjećaja za bilo koji moralni autoritet. Ustvari, nije se taj osjećaj sam po sebi izgubio, nego se sistemski guši, ruši i svijetu bez autoriteta se uče nove generacije.
Zašto je to tako?
Zašto se u modernim i kapitalističkim društvima ne cijene roditelji, učitelji, naučnici i svi oni koji čuvaju i izgrađuju moralni aspekt ljudskih života i društva uopće?
Zašto se predstavlja da su važniji i uzorniji oni članovi društva koji posjeduju novac i moć i koji ljudima prodaju maglu upakovanu u razne oblike zabave i bijega od stvarnosti?
Onima koji posjeduju moć koja podrazumijeva posjedovanje i kontrolu kretanja novca te posjedovanje poluga vlasti autoritet onih koji brinu o ljudskoj duši nije nimalo bitan. Jednako tako, svi oni koji ljudima – od najmanje djece do najstarijih članova društva – prodaju laž, zabavu, gubljenje vremena,… ne žele dati na važnosti nekome ko će njihov “posao” raskrinkati i ukazati na njegovu besciljnost i besmislenost.
Zašto bi bogatim ljudima bilo važno da im neko drži moralne lekcije da nije fer da ljudi na istoku rade “ko crnci” za 3-4 dolara dnevno, a oni sa njihove grbače zarađuju bar 100 ili više puta?
Zašto bi onima koji donose zakone koji štite bogate, pohlepne, izrabljivačke države i kompanije, bilo važno da postoje pravi učitelji, imami, sveštenici, moralni radnici,… koji bi ukazivali da to nije pravedno i fer, makar te propise nametali kroz navodne demokratske procese?
Zar ne bi trebalo da svi imamo jednake šanse i da svi nekako približno dobro ili loše živimo?
Da, znam, neko će reći da su ovo zastarjele socijalističke ideje, ali…. nazovite ih kako hoćete, ja samo znam da ovo sada kako jeste – nije pravedno! Nije fer!
Iako i ja uživam u toj dubokoj nepravdi, evo to svjesno i javno kažem – nije fer!
Nije fer i neko je tome kriv da milioni porodica u Europi i na Zapadu liježu u tople postelje, a milioni nekih drugih ljudi nemaju ni krov nad glavom, ni dovoljno hrane, ni odjeće, a da o školstvu, zdravstvenoj zaštiti, sigurnosti,… i ne govorimo!
Ko, gospodo, desetinama godina proizvodi oružje kojim se ubija svjetska sirotinja?
Ko demonstrira najmoćnija oružja i oruđa i na čijim se kožama ona testiraju?
Kapitalističke zemlje, kao direktni nasljednik kolonijalizma, su obezbijedile tokove daljeg uzimanja bogatstava zemalja iz Azije i Afrike. Naravno sve je to upakovano u nekakve međunarodne ugovore i nekakva pravila.
Zar migrant, mjesec dana neokupan, sa nepar papučama, iz sabirnog kampa Vučjak pored Bihaća, kojeg je moderni i sa europskim zakonima usklađen hrvatski policijaca pretukao, nema pravo vrisnuti i kazati:
“Baš me briga za vaše dogovore, bilateralne, trilateralne i multilateralne, za vaše rezolucije i vaše sastanke i konferencije, ali ovo što mi radite nije fer!”
Ali, bogati i moćni hoće bogatstva Azije i Afrike, ali neće sirotinju Azije i Afrike.
Kakve ovo veze ima sa autoritetom?
Velike.
Danas su osobe koje moraju biti oličenje morala, pravednosti i zastupanja istine (ne)svjesno postali sastavni dio nepravedne preraspodjele svega onoga što nam Bog dragi daje na Zemlji.
Pravi roditelj bi trebao da uči dijete svoje da ima suosjećanje prema onima nad kojima se nepravda čini. Da ukazuje djeci svojoj da nije fer da njihova porodica, njihova zemlja, izrabljuje i eksploatiše radnu snagu, dobra i prirodna bogatstva siromašnih naroda.
To bi trebali raditi i učitelji. I imami. I sveštenici. I svi moralni ljudi.
Najveće svjetske hulje, proizvođači oružja, agresori, izrabljivači, kradljivci, otimači, prevaranti,… u ma kakva odijela obučeni bili i u kakvim foteljama sjedili… ne žele moralne autoritete koji bi njih raskrinkavali.
One koje su uspjeli kroz nametnuti obrazovni i društveno-politički sistem vješto upregnuti kao svoje glasnogovornike i opravdavatelje i zagovornike njihovih postupaka – to su uradili, a svim drugima su oduzeli ili srušili autoritet.
Naša djeca ne cijene nikoga.
Našoj djeci nije niko važan.
Naša djeca ne poštuju ni babu, ni majku, ni učitelja, ni imama, ni sveštenika,… nikoga.
Naša djeca znaju samo za one koji imaju mnogo para i one koji im prodaju maglu.
Naša se djeca uče da se s mjesta ne pomjeraju ni za koga osim za sebe.
Babo i mama su im tu da ih koriste, a ne da im koriste.
Nema učitelja, nema imama, nema uglednih pojedinaca,… koje oni cijene.
Oni su učeni i “odgajani” da ugađaju samo sebi i oni, makar to drugačije nazvali – obožavaju svoj ego i njemu udovoljavaju.
Pitaćete me imam li rješenje – nemam. Nemam osim da o ovome govorim i da ovu podvalu i nepravdu raskrinkavam.
Podsjećam i sebe i vas da je Poslaniku, a.s., 40 godina građen autoritet i da je pripreman i da se pripremao za misiju.
Svako onaj ko poslaničkim stopama hoditi želi, mora znati šta je vrijedno, a šta nije; šta se treba, a šta ne treba poštovati; šta u našim životima mora imati veličinu i šta ili ko nam mora biti autoritet.
