Za čitanje potrebno oko 9 min.
„Minuta k'o godina“ je izraz kojeg kazuju osobe koje nešto s nestrpljenjem očekuju. Minuta može biti kao godina i kada očekujemo radosnu vijest, ali i onda kada smo u stanju koje bi najradije da što prije prestane ili nestane. Minuta bude k'o godina najčešče onda kada minute mi ne kontroliramo, već njihov sadržaj i ishod je u rukama nekoga drugog. Takve minute sporije prolaze.
S druge strane imamo i one minute koje jako brzo prolaze. To su one minute kada nam je lijepo, kada smo s onima koje volimo i kada njihov ishod ide u našu korist. Što nam je ljepše, što nam je draže i što nam više godi to nam vrijeme brže prolazi. A minuta k'o minuta. Svakome isto pruža i od svakog drugačije uzima.
Svakoga dana naš život nam broji do 1440 i onda krene ponovo od početka. Možda bi bilo pregrubo reći da nam odbrojava ali, ruku na srce, to je preciznije. Svakoga dana nam je dato na raspolaganje 1440 minuta i mogućnost da ih iskoristimo.
Sjećam se vremena kada sam trenirao kraće spavanje. Stanovao sam na Čengić vili u privatnoj kući starijeg bračnog para P. Moja soba je bila sigurno manja od 3×3 metra. Nije se bilo gdje okrenuti. U njoj je bio stari krevet, mali ormar i mali sto. I to je to. Čak mislim da nije bilo mjesta ni za stolicu ili je nisam ni imao nego sam sjedio na krevetu kada sam pisao. Na stolu mi je bila knjiga Sufizam i taoizam od T. Izutsua. Tačnije kopija knjige kopirane kod Džihana na Bistriku. Kopija je bila jeftinija od originala ili se do originala nije moglo, sad se već i ne sjećam. Ali se sjećam da sam tada zamišljao i mađtao kako bi bilo sjajno da imam malo veću sobu, ne veliku jer kada si u oskudici onda ti i ono što je mnogima normalno postane luksuz. Čak i u mislima. Zamišljao sam malo veću sobu od one koju sam imao, malo više privatnosti (moja soba se nalazila na spratu gdje je gazda živio i dijelili smo istu kuhinju, kupatilo i WC) u smislu da mogu kada hoću otići u kupatilo a da se ne ustručavam ili da ispečem kahvu kada mi prahne. Dok ovo pišem gotovo da se sažaljevam (kako sam imao jednostavne želje!), ali je tako. Želje onih koji nemaju nisu iste željama onih koji imaju. Ta moja soba iz mašte je imala dvoja vrata; jedna normalna kao i svaka druga, a ona druga bi tu sobu učinilo više Alisinom nego mojom. Kakva sad Alisa? Umjesto znatiželje o kakvoj se Alisi radi, prljavi dijelovi naših duša pomišljaju na ono najgore i sramotno. Nije to do Alise niti do mene, nego do tebe i tvojih misli. Na sreću nema mjesta, ama ni trun, nečemu čega bih se postidio. Lewis Carroll je, vjerovatno, pišući Alisu u zemlji čuda, za sebi samonametnute standarde kvalitetne mašte, ono što je bilo nedovoljno dobro izmaštano i zapisano, bacao u korpu za otpatke ili pak neki kutak u koji je smještao odbačene misli i maštu. Dok ovo pišem bar deset puta pišem i brišem i pitam se šta je bilo bolje: ono vrijeme kada si svaku zapisanu rečenicu, ako ti se nije svidjela, morao precrtati, a ako je na papiru previše precrtanih i zakarlanih, u napisane riječi pretvorenih misli, onda bi cijeli list završavao u ćošku ili korpi, ili je bolje ovo sada kada takve riječi samo iznadenterskom tipkom pobrišemo?
Šta ti je misao?! Kada sam počeo pisati imao sam samo jednu ideju a to je da dovedem u vezu 1440. hidžretsku godinu sa 1440 minuta u jednom danu, a vidi sad?! Kada se mislima i mašti pusti na volju i kada se one razmašu i raspojasaju, eh da je imati kakvu spravu ili gadget da to sve sabere i zabilježi. Možda bi poslije se to malo bolje dotjeralo na ovaj primitivni način – koji se gotovo nije promjenio od kako se ljudske misli i stavovi bilježe – pisanjem. Ali, da se vratim onim drugim vratima…
Jeste li pokušali ikada glasno misliti? Govoriti ono što mislite. Ako niste, nemojte pokušavati jer se vaše misli, pogotovo one pametne, prepadnu vašeg glasa i pobjegnu. Postalo mi je jasnije, mnogo jasnije, da oni ljudi koji dobro i kvalitetno misle, nikada uprazno ne zbore. I sasvim je razumljivo zašto bježe od gužve, vreve i besmislenih odvaćivača pažnje u samoću i tišinu. Tamo gdje njihova ruka ili ruke mogu čuti njihove misli, a da ih ne izgovore i ne naruše blagodat mukle tišine. Teško je kvalitetno misliti i mnogo govoriti u isto vrijeme, odavno to oni znaju.
Ali, šta rade oni ljudi koji svoje misli nikada ne bilježe? Kakve oni misli misle i kazuju? Možda one koje nastaju tog trenutka?
Iz trećeg pokušaja se vraćam onim drugim vratima i obećavam da ću se potruditi da misli dalje kontroliram. Ta druga vrata bi bila vrata koja vode u jednu veliku biblioteku. Biblioteku koja ima sve knjige koje poželiš i u kojoj možeš uzeti knjigu koju ti duša zaišće. Znajući da ta druga vrata i ono iza njih je samo puka mašta i da se to neće ostvariti, nastojao sam čitati ono što mi je tada bilo dostupno (a bilo je više nego što sam mogao i imao vremena (pro)čitati). Tada nisam ni slutio da će za samo deset godina nastati Scribd, Issuu, Google Books, projekt Gutenberg isl. I da će ta vrata ustvari biti monitori naših računara. A kamo li da sam tada mogao zamisliti veličanstvenu Courseru, Udemy, TED, BigThink ili Google Talks.
E, tada sam, u sobi 3×3 metra, vježbao skraćeno spavanje. Naravno, znao sam da se preporučuje za zdrav život spavanje od 7-8 sati, ali meni je to bilo previše traćenja vremana pa sam pokušavao smanjivati. A s druge strane sam ono vrijeme koje sam imao na raspolaganju loše koristio. Bar tako mislim. Ustvari, siguran sam. Kada sam se god usudio okrenuti unazad i analizirati šta sam pročitao, naučio, saznao i smjestiti u neki određeni vremenski period uvijek sam bio zaprepašten količinom protraćenog vremena na ko zna šta.
Sada kada imam 44 godine (vidi i te simbolike – 1440. hidžretska godina, 1440 minuta i 44 moje godine) smatram da se učenici moraju podučavati i trenirati pravilnom korištenju vremena i planiranju vlastitih obaveza. Jer, ako to neko savlada i dobro nauči, njegov rezultat, njegov score bi mogao biti daleko veći nego i sanjati može.
Mene nikada i niko nije učio kako planirati svoje vrijeme. Ama naravno da sam čuo neko predavanje ili pročitao neki tekst ili knjigu o važnosti vremena i njegovog planiranja, ali nikada mi niko nije praktično pokazao kako se to radi. I smatram da je to jedan od najvećih propusta za koje su drugi odgovorni. E da ne bi se desilo drugim, šta se desilo meni, odlučio sam ovo kazati i pozvati sve one koji hoće da čuju: Podučite one na koje možete utjecati kako se ispravno vrijeme koristi i podučite ih planiranju vremena – ništa im bolje nećete moži u amanet ostaviti.
Ama baš svi ljudi koje bi mogli zvati uspješnima, ako čitamo ili slušamo šta imaju kazati o sebi, imaju nešto zajedničko – posjeduju vještinu ispravnog korištenja vremena.
Mi često vidimo uspjehe i rezultate, a ne vidimo trud, rad, znoj i neprospavane sate. Uspjeh, postignuti rezultat i cilj je ono čemu se ljudi dive ili na šta su ljubomorni ili zavidni, ali pritom zaboravljaju da je to samo zadnji ili završni korak.
Svaki dan imamo 1440 minuta na raspolaganju. Baš svako. Samo je pitanje ko i kako tih darovanih 1440 minuta upotrijebi. Ako čovjek ne može sam da bude dobar čuvar svoga vremena, onda bi bilo dobro da pronađe nekoga ko bi mu u tome pomogao. Vjerujem da će rezultati opravdati poduzete korake.
Prije dva dana sam dobio poruku: „Selam alejkum. Imam jedno pitanje. Koliko košta pola sata vašeg vremena?“ Prva moja reakcije na ovu poruku je bila – osmjeh od uha do uha. Iz više razloga. Poruku je poslao jedan od čitalaca moje knjige Budi bolji čovjek kojeg nikada nisam sreo. Rekao sam mu da za njega mojih pola sata ne košta ništa. Uslijedio je ostatak poruke: „Pročitao sam vašu knjigu. Stvarno me u srce dirnula. Pogotovo početak, a ostatak je tako realan … Odavno već razmišljam o vašem tekstu da bi svaka osoba trebala imati mentora … Trenutno prolazim kroz težak period u životu, najiskrenije treba mi pomoć…Upravo radi toga sam postavio pitanje, koliko košta vaše vrijeme, jer znam da ga nemate baš na bacanje.“
Razgovarao sam sa mladićem koji ima probleme slične onima koje imaju mnogi drugi mladi ljudi. Nastojao sam ga ohrabriti i kazati mu da je važno ostati pozitivan i svaki problem vidjeti kao izazov. Naime, simpatično mi je bilo pitanje koliko košta moje vrijeme i na kraju konstatacija da ga nemam na bacanje. Eto, to je bio povod ovome tekstu i ako neko u njemu pronađe imalo koristi i taj momak bi mogao biti povod tome.
Eh, dragi prijatelju, kada bi mi stvarno mislili o vrijednosti vremena koje imamo, o vrijednosti ovih 1440 minuta, i kada ga ne bi u džab bacali već ga nastojali u dobro koristiti gdje bi nam kraj bio.
Želim novu 1440. hidžretsku godinu shvatiti kao novu priliku, i svoju i vašu, i vas što ste evo ovo pročitali pozvati da kvalitetnije koristimo vrijeme koje imamo kao dar Božiji i da, naravno, nastojimo biti bolji ljudi.
Neka vam je berićetna i hajirli 1440. hidžretska godina.
