Za čitanje potrebno oko 4 min.
Neki ljudi su bogati, drugi siromašni. Jedni su bolesni, drugi zdravi. Jedni imaju djecu, drugi nemaju. Jedni imaju samo žensku, a drugi samo mušku. Jedni su iz grada, drugi sa sela. Jedni su obrazovani, drugi manje obrazovani ili neobrazovani. Jedni su lijepi drugi su manje lijepi. Jedni su …, drugi su …
Na mnogo toga u našim životima ne možemo utjecati, a na mnogo toga možemo. Naša bliskost Uzvišenom i naša ahiretska sudbina zavisi od toga kako se odnosimo prema onome na šta možemo utjecati.
Neki ljudi imaju više šanse da budu bogati od drugih. Jedni se rađaju bogati, a drugi postaju. Opet, neki se rađaju siromašni ali se obogate, a drugi se rađaju bogati ali kasnije osiromaše.
Bogatstvo samo po sebi nije ni loše ni dobro. Ono postaje loše ili dobro tek onda kada ga čovjek upotrijebi.
Naši mjesečni prihodi nisu jednaki. Osobe rođene i odrasle u siromašni(ji)m područjima imaju manje šanse da postanu bogate od osoba koje su rođene u bogati(ji)m područjima, ali tu ne postoji pravilo bez mogućih izuzetaka.
Nekada su mnogi ljudi, a to vrijeme čak i pamtimo jer se radi o našim najbližim (možda toga ima i danas), znali raditi od jutra do mraka 7 dana sedmično i 12 mjeseci u godini dana kako bi prehranili sebe i porodice svoje. Bili su mnogo manji prihodi, ali su bili mnogo manji i zahtjevi. Što više prihoda, to više (izmišljenih) potreba.
Koliko je potrebno prihoda, realno, čovjeku da živi skromno i dostojanstveno, da ne oskudjeva u realno potrebnom, ali i da ne rasipa i bezveze troši višak? Ovo je važno pitanje i na njega trebaju tražiti odgovor ljudi ma gdje živjeli.
I ja i ti.
Kolike su naše realne potrebe? Koliki su naši prihodi?
Onaj čije su realne potrebe veće od prihoda je potreban pomoći i podršci zajednice. Ta pomoć i podrška može biti dvojaka: jedna je da mu zajednica omogući da poveća prihode, a druga je da mu zajednica sama pomaže dok mu se prihodi ne povećaju.
Onaj ko ima više prihoda nego potreba ima nekoliko opcija na raspolaganju:
1. da povećava “potrebe” i da na njih troši prihode koje ima (luksuzniji život)
2. da špara višak prihoda s nekom namjerom (kupovina kuće, stana, auta, kompjutera,…)
3. da višakom prihoda pomaže pojedincima ili zajednici
E sad zadnja stvar za kraj.
Ako nismo u stanju biti poput Ebu Bekra r.a. ili Abdurrahmana ibn Aufa r.a. koji su davali na Allahovom putu sav svoj imetak vjerujući da će im to Allah, dž.š., vratiti, jesmo li onda u stanju odvajati bar dio svojih prihoda.
Ako jesmo, koliko?
Eh, koliko…
Kada čovjek prima ili razmišlja o povećanju svojih prihoda onda mu se sviđa što veći procenat, a kada razmišlja o izdvajanju iz svojih prihoda u neki hajr onda mu je marka k'o kuća i mnogo više kalkulira.
Naravno, ne svi.
Poznajem osobu koja izdvaja iz svojih prihoda 10% mjesečno.
Iz svih mjesečnih prihoda koja ima njegova porodica izdvoji i plati stan (podstanar je) i zdravstveno osiguranje. I od ostatka daje 10% i u tih 10% ne ubraja “trošak” na svoje roditelje, braću, sestre, rođake,… U tih 10% se ne ubraja ni njegov zekat, ni njegov porez koji plaća, niti se ubraja ona sitna i povremena sadaka. To sve ide iz onih 90%.
Ovdje nije suština da pokušavamo pretpostaviti koliki su prihodi, je li bogat ili nije, je li zaposlen ili nije, je li mu radi žena ili ne radi, je li radi pored plaće nacrno ili ne, je li… Ne, to nije bitno. Bitno je da svako pokuša misliti o sebi i pitati se: Mogu li ja izdvojiti od svojih mjesečnih prihoda 5, 10, 15, 20 ili, daj Bože, više od 20% prihoda? Također je pogrešno kazati: Lahko je njemu kada ima viška pa može. Otkud znaš? Otkud znaš da ima višak i da ne bi jako dobro znao potrošiti i tih 10% koje izdvaja i troši? Pošto ga poznajem, znam itekako da bi imao gdje taj novac potrošiti i opet to ne bi bio neki luksuz.
S druge strane znam osobu koja živi u skromnoj kući, vozi skromno auto, oblači se skromno, jede skromno, ali troši mnogo, mnogo,… On ne broji, a rekao bih da je to i više od 20%, možda i više.
Ovaj od 10% je moja velika inspiracija. Ne znam je li vama?
